Povjesničar Dragutin Pavličević bavio se u svojim stručnim i znantvenim radovima drugima. U knjizi Povijest jednog povjesničara / Doživljaji iz borbe protiv klasnog neprijatelja u Zagrebu od 1947. do 1952. pozabavio se vlastitim doživljajima iz mladih, davnih dana i uspomenama na njih. Opremljen historiografskim alatom i razvijenom vještinom pripovijedanja (kakva je rijetka i u književnim radionicama), vratio se u dane kad se, nakon završene niže gimnazije u Požegi, u jesen 1947., u jeku uspostave (eufemistički zvane „obnova i izgradnja“) nove komunističke vlasti, našao u Zagrebu, u Saveznoj srednjoj tehničkoj školi (SSTŠ) i njezinom internatu u Klaićevoj ulici. U nizu povezanih memoarskih priča, organiziranih u šest poglavlja, autor je opisao događaje u kojima je sudjelovao ili o kojima su mu pričali školski drugovi, one naoko male iz svoje škole, ali i one naoko velike iz života društva koje se silom preobražavalo.
Kao i svaka dobra priča, i Pavličevićeva pripovjedna struktura, premda zasnovana na zbiljskom događaju, ima začudnu dimenziju. Nju autor pretežno gradi na socijalnoj pozadini, tj. na suprotstavljanju starih građanskih vrijednosti, navika, običaja, s novim, revolucionarnim metodama totalne društvene kontrole i represije. Primjerice, u priči o tjeranju na izbore pripovjedač konfrontira mlade, neiskusne skojevske aktiviste koji jedva da znaju o čemu je riječ, među njima je i on sam, i prekaljene (najčešće i prestrašene) građane koji zaziru od svake, a osobito od represivne vlasti. Ili u priči u kojoj skojevski demonstranti pred zagrebačkim kinom Kozara prosvjeduju protiv prikazivanja američkih filmova (tražeći ruske), upadaju u kino, nasilno otimaju filmske role i pale ih u dvorištu kina. Ili u priči o javnom sramoćenju nepoćudnih učenika ritualnim javnim razgolićavanjem. Prizori i stvarni i nestvarni, na način poznat iz slikarstva i književnosti magičnog realizma, samo što bi se ovdje ipak prije radilo o magičnom socrealizmu.
Pavličevićevi su autorski aduti jednostavnost u pripovijedanju, upućenost u društvenu i političku pozadinu zbivanja, sposobnost kretanja u vremenu i prostoru, kritičnost i blaga narav koja ne želi suditi, nego se našaliti (pa stoga i „borbu protiv klasnog neprijatelja“ iz naslova knjige ne treba uvijek shvaćati predoslovno). Kad je odlazio u Zagreb, u lijevi je džep na kaputu spremio komitetsku preporuku za upis u školu i dom, dok mu je majka ispod desnog džepa ušila sličice Gospe i Sv. Ante Padovanskog. Između ta dva džepa, svjetovnog, ovozemljskog, praktičnog, javnog; i duhovnog, uzvišenog, onostranog, tajnog, kretao se njegov život, a kreću se i njegove priče.
K tome, on ne piše kao da se od vremena kojeg se sjeća s protagonistima nije ništa dogodilo. Dapače, u priče iz doba namještenih suđenja klasnim neprijateljima, Informbiroa, progona i zatiranja neistomišljenika, posebice onih iz vlastitih redova, on spretno upleće kasnije događaje i sudbine. Što je s njima bilo poslije? – jest pitanje na koje Pavličević svome čitatelju ne ostaje dužan odgovora.
