Šeširić
Dragutin Horkić

Zakoračio sam među visoke, suhe stabljike već šuštavo zrelog kukuruza, rukom pred licem ra-zmaknuo oštro, sabljasto lišće, kad li sav usplahiren, kokočući od iznenađenja, u vis - kao izbačen iz praćke - sune krupni fazan.
Jasno sam mu vidio crvenu glavu, pa čak i bijeli prsten oko zelenoga vrata, što se prelijevao u raskošnim kaskadama duginih boja obasjanih kosim zrakama sunca koje je uranjalo, tonulo u plavetnilo daleke na obzorju Plešivice.
Podigao sam pušku, naciljao, te susprežući dah, pričekao onaj pravi, lovcima znani trenutak kada će fazan uletjeti u zamišljenu putanju hica, i tada postrance, krajičkom oka, na grani obližnje dunje, u sjeni medu lišćem, spazio neku, činilo mu se tada, krhku djevojčicu.
Zajedno s prstom, koji je već bio posegnuo za okidačem, pomakao sarn i cijev, tek malo, neznatno ali ipak dovoljno da u prazno skrene snop sačme.

Naša je ljubav tako savršena da jedno drugome više nismo potrebni.