Đavo i usidjelica
Dorta Jagić

(Ispovijedi)

,

Apsurdni trenuci svakodnevice, zaljubljenost, bol, očaj, religijska pitanja, mitovi... sve to niže se u maestralnim stihovima čija izričajna vedrina i osebujna lakoća spretno zamagljuju onu tamnu, demonsku okosnicu na koju se može na trenutke naletjeti. Naravno da boli ima, uvijek je mora biti, to je nekako postao lirski preduvjet, ali kod Dorte sve je razbarušeno, zaigrano, ponekad očaravjuće infantilno. (Ivan Crnjac, booksa.hr)

,

Iz banalnih ambijenata malograđanskih svakodnevica i marginalnih situacija Dorta se u navali ideja i impresija lako uzdiže do teških tema poput smrti, apsolvira ih eshatološki i teološki; nebeskim, a ne zemaljskim principom, iz kojega gotovo da proviruje radost i udaljenost od svake morbidnosti. Teško je pobrojati užitke njezine poezije: duhovitost, elegantno apsurdističko dovođenje istina u škripac, jezičnu bujicu koja tijelo podiže i oslobađa ga zemaljske težine.