Život kao voda hlapi
Divna Zečević, marija Ott Franolić (prir.)

Knjiga Život kao voda hlapi donosi izbor iz golemog dnevnika koji je znanstvenica i pjesnikinja Divna Zečević pisala od svoje dvadeset četvrte do šezdeset devete godine, kontinuirano od 1961. do 2000, a potom, već teško bolesna, sporadično sve do smrti 2006. godine, ispisavši pritom fascinantnih više od šest tisuća dnevničkih stranica.
Dnevnik obuhvaća silno širok raspon tema koje je gotovo nemoguće nabrojiti: one se kreću od nepreglednog mnoštva sitnih zapažanja o svakodnevici jedne žene, o proživljenome i željenome, sve do kritičkog promišljanja malograđanskih društvenih obrazaca, odnosa na kulturnoj sceni ili jačanja nacionalizama osamdesetih godina prošlog stoljeća. U ratnim pak devedesetima dnevnik joj se dobrim dijelom pretvara u politički kronotop u koji upisuje svoje traumatične nacionalno-identitetske dvoumice između etničkog srpstva i političkog hrvatstva.
U dnevniku u kojem je neprestanim smjenjivanjem slika i događaja bilježila stanje duše intenzivno je i bolno promišljala intimna pitanja braka, ljubavnih tlapnji, odgoja kćeri, odnosa s roditeljima, bolesti i starosti. Iz svega u dnevniku zapisanoga provijava njezina izrazita usamljenost i trajan, depresivan osjećaj napuštenosti, neshvaćenosti i diskriminiranosti. U dnevniku je vidljiva i ambicija Divne Zečević za znanstvenim radom, duhovnim i intelektualnim napredovanjem, posebice u pjesništvu. Štoviše, vrijednost svojih dnevničkih zapisa mjerila je time ima li u njima ikakvih začetaka pjesme. Dnevnik je isto tako njezino mjesto iskrenog otpora: autorica se u njemu buni protiv nepravdi, vlastitih i tuđih nemogućnosti, a dnevnik se pretvara u ring u kojem odmjerava snage s društvom i njegovim mehanizmima u koje se gotovo uopće nije uklapala.
Dnevnik je bio mjera njezine udaljenosti od nje same, u njemu je tražila razgovor s nekim tko bi sve i bez riječi razumio, dnevnik joj je bio, kako zapisuje, "jedino mjesto gdje mogu saznati da postojim". Kao dnevnik neostvarenih mogućnosti i "prostirka za sanjarenje", bio je njezino "mjesto za zbrajanje katastrofa", ali i jedina potreba dana koja joj je budućnost činila podnošljivom. U dnevniku je tražila sve ono što nije nalazila u životu i zbog toga je bila svjesna da joj – "bez dnevnika život kao voda hlapi".