Hrvatska od stoljeća 7. do danas
Dinko Šokčević

U svojoj knjizi Dinko Šokčević prikazuje povijest Hrvata i Hrvatske od samih početaka; dakle, od sedmog stoljeća do današnjih dana. Takvih povijesnih sinteza u svim nacionalnim kulturama nikad dovoljno; one su izuzetno popularne i među običnim čitateljima koji žele steći temeljne informacije o povijesti svojeg naroda i njegove države, ali i među profesionalnim povjesničarima, osobito ako knjige uspostavljaju novu historiografsku vizuru i donose dosad nepoznate informacije.
Dinko Šokčević (Sokcsevits Dénes) podrijetlom je Hrvat, rođen u Mađarskoj, sveučilišni profesor, u ovom trenutku ravnatelj Mađarskog instituta u Zagrebu (Zágrábi Magyar Intézet); bilingvalan je, cijenjen kao vrstan proučavatelj i mađarske i hrvatske povijesti; posebna specijalnost mu je istraživanje mađarsko–hrvatskih odnosa.
Njegova knjiga prvotno je objavljena na mađarskom jeziku; budući da je bila namijenjena mađarskim čitateljima, za hrvatsko izdanje autor ju je temeljito redigirao i dopunio.
Ono što Šokčevićevu povijest bitno razlikuje od većine dosadašnjih hrvatskih povijesnih sinteza jest da on ne robuje stereotipima o permanentnom antagonizmu Hrvata i Mađara, o »hrvatskom podjarmljivanju« u državnopravnoj zajednici s Mađarima, pri čemu su posebno negativnu ulogu imali hrvatski mađaroni. Odbacujući historiografske i političke klišeje, Šokčević prikazuje te odnose u mnogo kompleksnijoj optici. Donosi pritom i brojne podatke iz suvremenih mađarskih povijesnih istraživanja koja su, zbog jezične barijere, bila dosad nepoznata hrvatskim povjesničarima. Također se oslanja i na neka suvremena hrvatska istraživanja gospodarske povijesti (poput onih akademika Vladimira Stipetića).
Koliko je ta dimenzija hrvatske povijesti, za koju je Šokčević opremljen specijalističkim znanjima, važna (a dosad nepokrivena ) vidi se iz činjenice kako su velik dio svojih nacionalnih povijesti Hrvati i Mađari proveli u zajedničkoj državi (Ugarsko–hrvatskom kraljevstvu, 1102.–1918.), pa je zapravo hrvatsku povijest nemoguće pojmiti u punoj kompleksnosti bez uvida u istraživanja mađarskih historiografa. Šokčevićeva knjiga stoga popunjava veliku prazninu koja je dosad postojala na tom planu.
Ta kompleksnija, nova historiografska vizura osobito je uočljiva u poglavlju Hrvati i Mađari u Habsburškoj Monarhiji 1849.-1918., koje je temeljito potkrijepljeno rezultatima novih istraživanja; Šokčević pokazuje kako je, uz antagonizme, to i razdoblje intenzivne suradnje društvenih i gospodarskih elita, na političkom planu te zajedničke borbe za obnovu ustavnih sloboda, a protiv bečkog apsolutizma. Tada se hrvatsko društvo preobražava iz staleški ustrojenog sustava u moderno zapadnoeuropsko građansko društvo, koje postupno i ekonomski napreduje. Unatoč stereotipima o mađarskoj imperijalnoj politici, u tom razdoblju su uspostavljene temeljne hrvatske kulturne institucije i započeta preobrazba Zagreba u metropolu, što pokazuje kako je ipak to razdoblje obilježeno ekonomskim prosperitetom, koji je velikim dijelom posljedica uključenosti u šire zajedničko tržište.
Šokčević vrlo iscrpno i upućeno obrađuje i razdoblje nakon 1918. i stvaranja zajedničke jugoslavenske države donoseći pritom i zanimljive podatke o djelovanju ustaške baze u Jankapuszti koja je funkcionirala do atentata na kralja Aleksandra. Također se bavi i prikazom prilika u razdoblju 2. svjetskog rata te društvenim procesima u socijalističkom razdoblju da bi knjiga završila prikazom tranzicije iz socijalizma u građansku demokraciju, pri čemu je osobita pozornost posvećena srpskoj pobuni, raspadu Jugoslavije i Domovinskom ratu.
Ovo je knjiga koja može poslužiti kao korisna sinteza onome tko želi dobiti osnovne informacije o hrvatskoj povijesti, ali zasigurno može biti zanimljiva i profesionalnim povjesničarima koji iz nje mogu dobiti informacije o suvremenim mađarskim istraživanjima, bez kojih je zapravo nemoguće dobiti cjelovit uvid u povijest Hrvatske. Time ona popunjava jednu važnu, dosad praznu, nišu u našoj historiografiji. (Velimir Visković)