Smrt u slikarstvu
Dimitrije Popović

Obzor smrti u svijesti čovjeka nesaglediv je, premda snažno nazočan, i to u onoj mjeri i onim intenzitetom u kojem je ljudsko biće pripremljeno i osposobljeno da je prihvati ili osjeti. Stoga je jedini ispravni i jedini mogući put k tom obzoru onaj osamljenički, koji vodi u neodgodiv i neizbježiv susret s njom. Smrt u slikarstvu, mogli bismo reći, postoji otkada postoji život slikarstva, otkada postoji potreba da se čovjek vizualno izrazi. Tim se umjetničkim, stvaralačkim i ispovjednim aktom, čak i onda kada se inspirativno izvorište nalazi u samoj smrti, zapravo želi nadvladati svijest o neizbježnosti vlastitoga nestanka, ili se pak ta svijest upravo posredovanjem umjetnosti čini podnošljivijom.
Iako su sve to pitanja bez odgovora što tonu u mutne dubine čovjekova nesvjesnog bića, ipak znamo da umjetničko djelo nadživljuje umjetnikovu smrt, pobjeđujući je na stanovit način, pa se tako uskrsnuće njegove kreativne osobnosti događa još za njegova života u vječnim oblicima umjetničkog izraza. Usprkos svijesti da pitanje čovjekove smrti slikarstvo ne može razriješiti, skloni smo pomisliti da umjetnost time što neprestance postavlja pitanje o smrti to pitanje sve više produbljuje. Tako smrt živi u slikarovoj svijesti spajajući povijesne razdaljine umjetnosti, postavljajući virtualne mostove između živoga ljudskog bića i fiktivnog svijeta slikarstva.