Na pomno odabranim primjerima Dimitrije Popović pokušava odgovoriti na ključno pitanje: zašto su upravo negativne emocije poput zla, rugobe ili mržnje, osobito produktivni pokretači umjetničke kreacije? To paradoksalno privlačenje ljepote i zla najbolje je artikulirao Diderot: „Ono što škodi moralnoj ljepoti gotovo uvijek udvostručava pjesničku ljepotu“. Za likovne umjetnike mogućnost preobrazbe ružnoga u lijepo (i obrnuto) uvijek je bila bogat izvor najprodubljenijih kreacija i izazova. Osobito su produktivne bile mitološke teme (Meduza, Medeja) i prizori iz Biblije (Judita i Holoferno, Saloma, Samson i Dalila, Kristovo raspeće), ali Popović se osvrće i na mržnju/zlo koje generiraju društvena zbivanja (ratovi, prevrati), kao i na mržnju koja je rezultirala antiumjetničkim gestama.
Popović je kao slikar uvijek pokazivao izrazito intelektualne sklonosti i u svojim se djelima snažno oslanjao na kulturnu memoriju, kako daleke prošlosti tako i suvremenosti. Slikarstvo je za njega forma mentis. Zato je materijal/poticaj za slikanje cjelokupna kultura/umjetnost čovječanstva shvaćena kao svojevrsna riznica (thesaurus), uvijek raspoloživa, iz koje se mogu, prema osobnim afinitetima, crpiti impulsi za vlastitu umjetničku kreaciju. U ovoj knjizi poduhvatio se intrigantne teme, teme koja se nalazi na sjecištu različitih umjetničkih i znanstvenih disciplina. Na pitanje zašto su dramatični sadržaji, mračni i tragični sižei posebno inspirativni za umjetničko izražavanje, Popović odgovara argumentima filozofije i psihologije umjetnosti, ali i logikom koja proizlazi iz same umjetničke prakse.
Iz recenzija:
Knjiga Dimitrija Popovića Slikarstvo i mržnja donosi nova istraživanja o fenomenu mržnje u slikarstvu. Posrijedi su zapravo interdisciplinarne psihološko-sociološke studije o fenomenu mržnje, ali i oblicima njezine tematizacije u likovnoj umjetnosti u rasponu od renesansnoga slikarstva do povijesnih avangardi u prvoj polovici 20. stoljeća (s naglaskom na dadaizam). Popovića zanima kako se u slikarskoj imaginaciji mržnja, kao izrazito negativna emocija, transponira u ljepotu i sklad slike. Na nizu odabranih primjera (mitske teme Meduze i Medeje, starozavjetne junakinje Judita i Saloma, Kristovo stradanje na Golgoti, mržnja generirana društvenim zbivanjima – ratovima i revolucijama) autor analizira svojevrsni estetski paradoks: razarajuća priroda mržnje plodonosno privlači i intrigira stvaralačku moć umjetnosti. Autor se suvereno kreće kroz meandre likovne povijesti i znalački tumači kreacije koje najbolje ilustriraju temu „ljepote užasa“ i „estetiku ružnoga“. Kao predlošci za analizu poslužila su djela starih majstora (Leonarda, Grünewalda, Michelangela, Tiziana, Rubensa, Caravaggia, Delacroixa, Goye), ali i prvaka europske avangarde (Picasso, Dix), s posebnim akcentom na heretičke geste dadaista (Duchamp, Ray, Tzara, Picabia). Paralelno, uz analizu klasičnih djela iz povijesti slikarstva, Popović se osvrće i na svoje radove na istu temu, a posrijedi su djela koja često izravno dijalogiziraju s tuđim iskustvima. Popovićeve uzore možemo odmah primijetiti jer se radi o izboru po načelu sličnosti ili iskustvu bliskosti. Sva analizirana djela ujedno su i reproducirana u knjizi. — akademik Krešimir Nemec
Likovno stvaralaštvo Dimitrija Popovića i njegov književni rad zaokružuju njegov umjetnički senzibilitet. U najnovijoj knjizi Slikarstvo i mržnja autor na originalan i inovativan način, kroz povijest svjetske likovne umjetnosti i referirajući se i na svoja likovna djela s istom temom, progovara o mržnji kao najnegativnijoj i najrazornijoj ljudskoj emociji. Dimitrije Popović čitatelja znalački provodi kroz likovna djela svjetskih umjetnika, od djela starih majstora (Leonarda, Grunewalda, Michelangela, Tiziana, Rubensa, Caravaggia, Delacroixa, Goye) do prvaka europske avangarde (Picasso, Dix), s posebnim naglaskom na dadaiste (Duchamp, Ray, Tzara, Picabia. Ono što ovu knjigu čini posebno vrijednom su literarnim jezikom opisani radovi odabranih autora, od opisa načina na koji je djelo slikano, do kromatske analize, a sve u funkciji dočaravanja razornog osjećaja mržnje. — dr. sc. Mikica Maštrović
