Ars Moriendi
Dean Slavić

„Takvu smo pušku u doba moje mladosti zvali snajperom. Kupio sam je u Beču od mladića koji nisu znali da razumijem njihov jezik, optika nije visoko profesionalna, nego je to klasični vojnički instrument. Najprije sam smjestio čovjeka iz parka u određen kvadratić, pa sam tako dobio razdaljinu od tristo metara. Onda sam na vrhu naprave gumbom namjestio tu razdaljinu, da bih konačno dugo gledao kroz dalekozor i napokon umirio vršak strijele ucrtane na staklu. Više bih volio da metu nalazim pomoću križa, koji i zamišljam umjesto ove strijele. Moram nevoljko priznati da me iznenadilo što se Vizmaševo lice nije previše izmijenilo u prošlim desetljećima: on vam je zapravo jedan od onih elegantnih, tek malo sijedih ljudi; na koje pomislimo kad izgovaramo riječ gospodin. Nosi moderne kućne ogrtače, a prokleto mu je lice zaista očuvano, pa ja, ovako izboran, ne mogu a da ga ne gledam s mješavinom zavisti i mržnje; tek sam nakon dva dana promatranja zaključio da je uglednik sigurno zatezao kožu operacijama. Dok mu ispitujem čelo, sjećam se Eiizinih obraza, i onoga doba, ma koliko želio da to ne bude tako."