Dick Long
Darko Macan, Stjepan Bartolić

Slučajevi

Moje ime je Long. Dick Long... Ovom bondovskom rečenicom na zadnjim se stranicama Playboya u travnju 2000. predstavio novi strip-junak, drsko smijenivši s toga mjesta anonimne zbunjole i brkate trbušaste tipove kojima se u različitim veselim životnim situacijama posrećila rado-dajna cura s peticom u njedrima i flajš-mašinom medu bedrima. Zgužvani tip sa čikom u zubima i bocom žeste u šakama nije baš ni po čemu podsjećao na otmjenog agenta tajne službe čijom se afektiranom formom poslužio; bio je, zapravo, karikatura hardboiled njuškala iz romana Raymonda Chandlera, a u službi Njezina Veličanstva mogli smo ga zamisliti samo ako smo taj počasni naslov shvaćali mnogo slobodnije.
Pilot-epizodu u cijelosti je potpisao Štef Bartolić, jedan od najtalentiranijih mladih hrvatskih strip-autora, bistar ortodoksni
brčinama i na čelo nabijenom kapom s natpisom "Death Fucking Metal". Od ovog je ljeta, jednom na mjesec, obično u zadnji čas, nekoliko sati uoči tiska, Stef dolazio u Playboyevu redakciju s novim tablama stripa. Razmijenio bi usput nekoliko bučnih CD-a sa članovima redakcije, popio Budweiser i - otišao.
Druga od 16 epizoda prve serije izašla je u kolovozu, a u zaglavlju je pisalo: "Crta Stef, piše Brando". Iskusni strip-scenarist svjetskih dometa, zbog obaveza u dječjem tisku skriven pseudonimom, vodio je Dicka od slučaja do slučaja, sve do studenoga 2001., a da mu baš nikad nije stavio pištolj u ruke. Cinično rutinskim, ne uvijek svojevoljnim otkapčanjem šlica, u kojemu je "pucaljka" veća od prosječne, kurati je detektiv zapravo raskrinkavao falički simbolizam Magnuma 357.
Miljenik bogova i žena i u ovom albumu opet u gaćama nosi svoj križ. Veselimo mu se.