Brod za Kobe
Dacia Maraini

,

Tata mi je jednoga dana poklonio ove teke, rekavši: "O tebi su,
uzmi ih." Počela sam ih listati i malo-pomalo ganuše me. Prošlost te na prijevaru zaskoči fotografijom, pismom. Priča ti o vremenu kojeg više nema, a pred tvojim očima oživi živahnošću i posve neočekivanom gustoćom. U uho ti pripovijeda o dijelu tebe koji je nestao, za koji vjeruješ da je posve nestao, no koji je međutim bio uspavan u nekom kutku sjećanja. Ta djevojčica sam ja, govorim si, ali to više nisam ja. Zauvijek sam izgubila ono tijelo koje na fotografijama izgleda tako stvarno, jasno i čvrsto. Danas ovo novo tijelo, pohabano, uništeno vremenom i iskustvom, ranjeno poput starog vojnika koji je predugo ratovao, sjedi na suncu i pokušava malo ugrijati krv koja
razdražljivo polako kola...
Tamo gdje su majčine dnevničke natuknice po svojoj definiciji slijedile linearnu nit, kćerina su se sjećanja, potaknuta spomenom nekog mjesta, osobe ili epizode, zavrtjelo u kovitlac koji uključuje cijeli autoričin život. Putovanje od Italije do Japana ona je sama odjednom počela čitati kao prefiguraciju svih svojih budućih putovanja u daleke zemlje, zaljubljenost u oca kao zametak svojih budućih ljubavi prema muškarcima; skicozni portreti sestara u djetinjstvu pronađeni u dnevniku ponudili su joj ključ iščitavanja njihova međusobnog odnosa u odrasloj dobi, pa tako na stranicama knjige koja se u prvom trenutku imala odnositi tek na vrijeme kad je autorica imala dvije, tri, četiri godine susrećemo i njezinu sestru Yuki kao majku i baku, i njezina supruga Lucia Pozzija, i njezina životnog druga Alberta Moraviju i njezine prijatelje Pier Paola Pasolinija i Mariju Callas i njezino nerođeno dijete...