Poezija
Czeslaw Milosz

NADA

Nada se javlja kada netko vjeruje
Kako zemlja nije san, nego živo tijelo,
I da pogled, dodir niti sluh ne lažu.
A sve stvari koje sam tu znao.
Poput su vrta kada staneš u vežu.

Ući se tamo ne može. Ali stvarno jest.
Da smo bolje i mudrije gledali.
Još bismo novi cvijet i ne jednu zvijezdu
U vrtu svijeta ugledali.

Neki govore kako nas oko vara
I da ništa ne postoji nego se samo čini
Ali baš oni nemaju nade.

Mislim, da, kad se čovjek okrene,
Cijeli svijet odmah iza njega postojati prestaje
Kao da su ga lopovske ruke odnijele.
 

***

OGRANIČEN

Moje je znanje malo, pamet kratka. Trudio sam se koliko sam mogao studirao sam, čitao mnoštvo knjiga, i ništa. U mom domu knjige su se izlile s polica, hrpimice leže po pokućstvu, po podu, zakrčuju prolaz. Naravno, ne mogu ih sve pročitati, a moje vučje oči stalno žude naslove. Ali, da bih bio jasan, osjećaj vlastitog ograničenja nije nešto stalno, pojavi se samo s vremena na vrijeme, bljesne svjetlo o uskosti našega umišljaja, kao da su kosti naše lubanje predebele i umu ne dopuštaju obuhvatiti ono što mu mora biti dano. Dužan sam znati sve što se događa sada, istodobno, na svakoj zemljinoj točki, dužan sam moći proniknuti u duh mojih suvremenika i ljudi nekoliko kasnijih naraštaja, također i onih koji su živjeli tisuću i osam tisuća godina prije. Dužan sam, i gotovo.

***

NIJE MOJ

Čitav se život pretvarati kako je moj taj njihov svijet,
I znati da je sramotno takvo pretvaranje.
Ali što mogu učiniti? Kada bih podviknuo
I počeo prorokovati, nitko ne bi čuo.
Nisu za to njihovi ekrani, mikrofoni.
Takvi kao ja blude ulicama
I razgovaraju sa sobom. Spavaju na klupama u parku,
U prolazima na asfaltu. Jer zatvori su pretijesni
Da bi pozatvarali sve siromašne.
Osmjehujem se i mučim. Mene više neće ščepati.
Za stol s izabranima sjedati - to umijem.