Priča u pjesmi
Cvijeta Pavlović

Auktorica je izabrala za obradbu vrlo važan odsječak iz bogatoga opusa Augusta Šenoe, najutjecajnijeg pisca iz hrvatske književnosti XIX. stoljeća i europski prepoznatljiva auktora povijesnih romana. Riječ je o njegovim mnogobrojnim tekstovima obilježenim pripovijedanjem u stihu... Pisateljica se bavi tematskim rasponom Šenoinih narativnih pjesama, njihovom didaktičkom nakanom i retoričkom opremom te estetskim dometima. Daljnji je predmet zbora mjesto radnje i likovi u tim pjesmama, što su zapravo motivacija Šenoinih tekstova u njegovim općim naporima da se literarno prizivlju hrvatske povijesne okolnosti i povijesne ličnosti s rodoljubivim porukama.
Kako je Šenoa upravo povijesnim romanima stekao književni ugled i priskrbio čitateljstvo, auktorica uspoređuje postupke iz narativnih pjesama s onim iz njegovih romana i pripovijesti, pri čemu ustanovljuje srodnost postupaka. Bavi se komparatistički i povezanošću takvih tekstova s paradigmama iz europske romantičarske baštine (njemačkim, francuskim, slavenskim) i utvrđuje da je Šenoa namjerično njegovao tzv. pjesničke pripovijesti, iako je ta vrsta u njegovo vrijeme bila poetički prevladana, no on je držao da je u Hrvatskoj još uvijek aktualna zbog njezinih narodnosnih posebitosti.

Koliko god da je Šenoino povijesno mjesto u hrvatskoj književnosti neprijeporno, ne može se reći da su pojedinačni njegovi tekstovi podrobnije proučeni. Osobito to vrijedi za njegovu naraciju u stihu: mnogi su od tih tekstova bili silno popularni, često su navođeni kao primjer za ovo ili ono, ali nisu nikada podvrgnuti sustavnijoj analizi, pogotovo sa stanovišta teorije pripovijedanja...
Autorica se poslužila novijim spoznajama u teoriji pripovijedanja i primijenila ih na tekstove o kojima nam se činilo da sve znamo. U svjetlu novoga aparata, Šenoine su se pjesničke pripovijesti otkrile u novom svjetlu: pokazalo se da govore drugo i drugačije nego što se obično misli. Sam nam je Šenoa pak, zahvaljujući ovome radu, pokazao jedno novo lice: sad ga vidimo kao autora koji je, premda svagda najviše misli na svrhu što je tekstom želi postići, imao i silno razvijen literarno-tehno-loški interes, te je volio eksperimentirati postupcima koje je sam otkrio ili ih je kod drugih našao.