Prisutnost tragedije
Christoph Menke

ogled o sudu i igri

Studija suvremenog njemačkog filozofa Christopha Menkea "Prisutnost tragedije - Ogled o sudu i igri" polemika je protiv slavnog Hegelovog uvida da je tragedija za moderno doba nešto prošlo. Menke naprotiv želi pokazati da pogrešno razumijemo i nas same, naš položaj i uvjetovanost, kao i tragediju, njezinu formu i iskustvo, kada povjerujemo kako smo lišeni iskustva tragedije, kako smo prevladali formu tragedije.

»Prisutnost« je tragedije ponajprije njezina vremenska, povijesna prisutnost. Da je tragedija prisutna, to hoće reći da je njezin iskustveni sadržaj od značenja za nas. Taj je iskustveni sadržaj tragedije »tragična ironija« prakse: djelovanje koje vazda teži vlastitu uspijevanju proizvodi iz sebe samoga, i stoga nužno, vlastito neuspijevanje, a tako i nesreću onoga koji djeluje.

Je li to tragično iskustvo djelovanja u tragediji još (ili ponovno) od značenja za nas - o tome odlučuje povijesni ustroj naše prakse. Razlog tome da iskustvo tragedije vrijedi još i za nas leži u tome da sudimo i kako sudimo - u normativnosti naše prakse. Time što sudi o sebi, štoviše, upravo time što on sam sudi o sebi, Edip priređuje vlastitu sudbinu. Jer Edip svoj sud ne može učiniti činom nad kojim ima moć; prije će biti da njegov sud zadobiva moć nad njim. A tako kao što sudi on, sudimo i mi.

Doklegod uopće sudimo, živimo u prisutnosti tragedije. Menke kritiku "modernog" uvjerenja, prema kojem u modernom dobu sa sviješću o teatralnosti tragedija nestaje, i tezu o normativnom značaju tragedije za suvremenu praksu izlaže kroz analize velikih djela klasične i suvremene svjetske književnosti: Kralja Edipa, Hamleta, Beckettova Svršetka igre, Müllerova Filokteta i Straußove Itake.

Riječ je o studiji koja revidira značaj estetskog iskustva za suvremenu političku misao nudeći pritom originalne filozofske, političko-teorijske i književno-teorijske uvide čitatelju.

***

Christoph Menke istaknuti je nastavljač kritičke teorije društva Frankfurtske škole. Profesor je estetike na sveučilištu u Potsdamu, gdje ujedno djeluje u svojstvu direktora Centra za ljudska prava. Autor je brojnih filozofskih studija koje sintetiziraju najvažnije tendencije klasične i suvremene filozofske misli: Suverenost umjetnosti - Estetsko iskustvo prema Adornu i Derridi (1991), Tragedija u čudorednome - Pravednost i sloboda prema Hegelu (1996), Filozofija dekonstrukcije (2002), Dimenzije estetskog iskustva (2003).