Priče o običnom ludilu
Charles Bukowski

Zabilješke potencijalnog samoubojice

Nakon zbirke Najljepša žena u gradu Šareni dućan (radosno!) nudi i drugu porciju otkačenih umotvorina, priča i zabilješki Charles Bukowskog, izvorno zajedno objavljenih pod naslovom Erekcije, ejakulacije, ekshibicije i općenito priče o običnom ludilu. Za čitatelja koji poznaje autorov rukopis gornja je informacija zacijelo dostatna, a ostalima predlažemo da knjigu jednostavno shvate kao priručnik za samopomoć i po mogućnosti je odmah kupe! Odgovor na možebitno kako i zašto je prost: Naime »Terapija Bukowski«, ili možda bolje »Buk kao lijek«, sastojala bi se u tome da čitajući o autorovu »običnom ludilu« zaboravite na vlastito i tako pronađete novi mir i sreću u sebi, te radost i ljubav oko sebe. Osim što bi time pomogli sebi, ujedno bi isto učinili i nama jer bi knjiga došla na vrhove top lista prodaje, kako to već ide sa self-help literaturom, a što bi i vama i nama donijelo dodatnu sreću i radost! Ako vam se sve ovo čini nedovoljno uvjerljivim ili kao neka pošalica, ili pak kao još jedna od svakodnevnih navlakuša tipa »malim ulogom do velikog čuda«, tu je prosta logika koja kazuje da čovjek ne može istovremeno biti na dva mjesta, a što bi značilo da ako uronite u Bukovo »obično ludilo«, morate svakako izaći iz vlastitog! A kad ste vani, ne dajte se više unutra, pročitajte još kojeg Bukowskog, i onda još i još (objavili smo ih desetak) – primite ga otvorena srca i duše, i gotovo sigurno ćete pronaći izlaz iz ludila, krize, recesije i ostalih zala koja nas okružuju! Potencijalnim neodlučnicima i zatezalima evo i kraćeg »terapijskog« izvatka, nepatvorenog Bukowskijevskog melema:
»Ludilo? Naravno. A što nije ludilo? Zar život nije ludilo? Svi smo navijeni poput igračaka... nekoliko navoja opruge, malo trčimo, hodamo uokolo, radimo planove, idemo na izbore, kosimo travu... Kakvu-takvu utjehu našao sam u piću, klađenju i seksu, i u tom smislu isti sam kao i svaki drugi pripadnik zajednice, grada, nacije; razlika je jedino u tome što meni nije stalo da 'uspijem', nisam htio obitelj, dom, pristojan posao i slično. I eto me tu: ni intelektualac ni umjetnik... visim u nekom međuprostoru i mislim da bi to mogao biti početak ludila...«
Bukowski kao lijek? A zašto, dovraga, ne? Pa ovdje ima više životnih argumenata od većine priča i obećanja koje svakodnevno pušimo od kao ozbiljnih i stručnih ljudi i... zašto onda ne?