Roman austrijske spisateljice Caroline Schutti posvećen je bakama, odnosno ženama općenito: tu činjenicu doznajemo odmah na početku ovoga lijepog djela koji nas uvodi u svijet glavne junakinje – arhaični svijet u kojem nema mjesta za ljubav, radost ili bezbrižnu nevinost.
Nakon majčine smrti, Maja odlazi živjeti sa strinom koja joj daje krov nad glavom, ali joj ne otkriva ništa o njezinoj prošlosti. Zajedno u siromaštvu žive u bezimenom selu u udaljenoj regiji. Svaki Majin pokušaj da se prisjeti prošlosti ne vodi nikamo. Marek, stariji čovjek koji govori čudnim, njoj nepoznatim jezikom, živi potpuno sam u udaljenoj kući i jedina je osoba uz koju se Maja osjeća prihvaćenom i voljenom. Kako odrasta, ona u društvu svoje najbolje prijateljice Fini pokušava pobjećiu svijet mašte, nadajući se boljem životu... U jasnom i poetičnom stilu, Schutti opisuje položaj osobe koja je izgnana i to čini na sasvim nepolitički, a ujedno pronicljiv način.
Roman Jednom sam zasigurno mekom travom potrčala govori o potrazi za identitetom i sjećanju na djetinjstvo. Iako na kraju shvaćamo da je pripovjedačica podrijetlom iz Bjelorusije, i unatoč referiranju priče na prošlost i zaboravljane korijene, tema romana zapravo je suvremena te se može primijeniti na bilo koje područje svijeta. Autorica je za ovu knjigu dobila izvrsne kritike, kao i Nagradu Europske unije za književnost 2015. godine.
„Jezik i u njemu zasnovana domovina, kao i posljedice djetinjeg gubitka jezika, velike su teme ovoga djela koje u svojoj opreznoj, reduciranoj prozi ostavlja puno mjesta za maštu čitatelja i još dugo povratno djeluje na nju.“ - Barbara Neuwirth, Die Presse / Spectrum
„Zahtjevna austrijska književnost. Vrijedi preporučiti!“ - Cornelia Gstöttinger, Bibliotheksnachrichten
„Izgubljen materinski jezik jezgra je ovoga romana oko koje se obavijaju zgusnute slike, kao i kompleksno, a istodobno i jednostavno komponirane scene. Sadržaj i forma nose jedno drugo i međusobno se isprepleću. Likovi se razvijaju iz dojmljivih slika. (…) Svojevrsna ‘Tišina sjećanja’, očuvana u svakom pojedincu i nastanjena na granici svjesnoga i nesvjesnoga, naposljetku probija put u slobodu imaginacije. Ono što se književno može obuhvatiti proizlazi iz fragmenata sjećanja koji se mogu zahvatiti osjetilima...“ - Anna Rottensteiner, Die Furche
Carolina Schutti rođena je 1976. u Innsbrucku. Studirala je germanistiku, anglistiku / amerikanistiku, koncertnu gitaru, a apsolvirala je i klasično pjevanje. Nakon nekoliko godina pedagoškog rada i doktorske disertacije posvećene Eliasu Canettiju, bila je lektorica na Sveučilištu u Firenci, potom znanstvena suradnica Kuće književnosti na Innu (Literaturhaus am Inn), a 2010. objavila je svoje hvaljeno debitantsko djelo Wer getragen wird, braucht keine Schuhe („Tko se nosi, ne trebaju mu cipele“). Drugi roman Jednom sam zasigurno mekom travom potrčala (Einmal muss ich über weiches Gras gelaufen sein, 2012.) nagrađen je 2015. Nagradom Europske unije za književnost. Godine 2015. izišla joj je novela Eulen fliegen lautlos („Sove lete nečujno“), za koju je na temelju odabrana poglavlja još 2012. nagrađena književnom nagradom „Alois Vogel“. Povrh toga autorica je triju radiodrama: Hladan pepeo (ORF, 2011.), ... nečujno (ORF, 2014.) i Voices (2012., zajedno s Ralphom Schuttijem). Dobitnica je stipendije Hilde Zach za 2016. godinu. Živi kao slobodna spisateljica u Innsbrucku. Njezina prva pjesnička zbirka Nervenfieber („Živčana groznica“) izlazi početkom 2018. Knjige joj se prevode na više jezika.
