Doktor Przybram
Bruno Winawer

Doktor Przybram je roman o sudbini naslovnog junaka, zlosretnog pronalazača ledene vatre, čudesne supstancije koja danju upija sunčevu energiju, a noću se spontano rasplamsava i bliješti jače od svake neonske lampe. Neshvaćenog ubogog izumitelja od samoubojstva u mondenom lječilištu spašava nekolicina burzovnih špekulanata koji u njegovu otkriću vide tek priliku za još jednu prevaru krivotvorenim dionicama. Uvode ga pritom u mondeni svijet, čineći ga najsretnijim čovjekom na svijetu ne toliko zbog života na visokoj nozi nego zbog prilike da upozna starletu Nelly, svoju muzu kojoj će podrediti cjelokupnu iznenadnu svjetsku slavu izumitelja i bogataša.
U romanu potom pratimo nestvarne Doktorove dogodovštine u kojima ga čas dostiže ruka pravde, pa zbog financijskih makinacija ni kriv ni dužan dospijeva u zatvor, a već čas kasnije postaje predmet interesa najvećih svjetskih industrijalaca. Izoliran od vanjskoga svijeta da bi se koliko-toliko obranio od pomahnitalih medija željnih od njegovih otkrića napraviti senzaciju i cirkus, ponovno postaje apatičan i usamljen, nalazeći izlaz u vjenčanju sa svojom Nelly i bijegu u švedsku provinciju. No priči tu nije kraj jer – zaključuje autor – "nijedan od slavnih ljudi nije imao sreće u bračnom životu: ni Sokrat ni Molière..."
Inteligentnim humorom i društvenom satirom roman ukazuje na probleme koji nastaju pri susretu dvaju sustava vrijednosti: svijeta znanosti i svijeta novca. U tom srazu Winawerovo pero koncizno udara na najbolnija mjesta, otkrivajući nakaznost i licemjernost društvenih elita.
Autor upotrebom jezičnih kalambura, dijaloških dosjetki i sintaktičkih paradoksa ostvaruje humor i ironiju kojima izriče kritiku poslijeratnog društva. Iako izvorno objavljen 1924. godine, roman i nakon gotovo sto godina i dalje plijeni svojom originalnošću i proročanskom vizijom budućnosti. Premda je riječ o djelu koje bismo mogli svrstati u žanr znanstvene fantastike, ono uvelike nadilazi tu žanrovsku granicu, zakoračujući u prostor groteske, satire i kritike civilizacijskih stečevina.

Bruno Winawer (1883-1944) rodio se u Varšavi, fiziku je studirao u Heidelbergu, a nakon doktorata u Amsterdamu radio je kao asistent profesora Zeemana, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku. Kao asistent na varšavskoj Politehnici između 1917. i 1920. objavio je znatan broj rasprava iz fizike u inozemnim stručnim časopisima.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata izbjegao je u Lavov, a nakon ulaska Nijemaca u grad 1941. završava u Varšavskom getu, iz kojeg je uspio pobjeći na arijsku stranu, gdje se skrivao pod lažnim imenom. Kasnije je uspio pobjeći i iz koncentracijskog logora Treblinka, a skrivajući se od Nijemaca umro je od posljedica tuberkuloze na području oko Lublina.
Književnu je slavu stekao kao komediograf i feljtonist. Napisao je dvadeset pet komedija, između ostalih satire Knjiga o Jobu (Księga Hioba, 1921), Inženjer R. H. (R. H. Inżynier, 1921), Usud Europe (Losy Europy, 1922) te Otopina profesora Pytela (Roztwór profesora  Pytla, 1922). Kao feljtonist objavljivao je članke iz područja fizike, ponekad bliske znanstvenoj fantastici, beletrizirane satiričke napise i uspomene, koje je objedinio u zbirkama Nečujni alarm (Cichy alarm, 1924) i Književnost valja provjetriti (Literaturę trzeba  przewietrzyć, 1935).
Uz najvažniji roman Doktor Przybram (1924) napisao još nekoliko znanstvenofantastičnih djela poput romana Dug časti (Dług honorowy, 1929) te novele Zapisi Szymona van Gelderna (Notatnik Szymona van Geldern, 1912).
Autor je popularnoznanstvene studije Još ponešto o Einsteinu: teorija relativnosti iz ptičje perspektive (Jeszcze o Einsteinie: teoria względności z lotu ptaka, 1924). U knjizi Zemlja u bunilu (Ziemia w malignie, 1937) iznio je pak bilancu svojega života i opaske o onodobnoj političkoj situaciji u Europi, predviđajući mračno razdoblje koje će uslijediti.
Kao prevodilac s njemačkoga uglavnom je radio za kazalište, pri čemu se izdvaja prijevod Brechtove Opere za tri groša, koji je i danas aktualan.
Kao strastven i predan šahist autor je nekoliko šahovskih priručnika.
Okušao se i u glumi – 1921. pojavio se u poljskom nijemom filmu Gospodin Twardowski (Pan Twardowski), a napisao je i nekoliko filmskih scenarija, između ostalog onaj za komediju Djevojka koja se smije (Kobieta która się śmieje, 1931) u američkoj produkciji.