Jecaj ranjene duše
Branka Vranjković

«Per aspera ad astra!» - stara je latinska izreka nebrojeno puta ljudskim iskustvom potvrđena, u ljudskoj boli i patnji nebrojeno puta opetovana kao motivacija i poticaj. Iz patnje i bola za dragim čovjekom rađao se i pjesnički prvijenac Branke Vranjković Jecaj ranjene duše, zbirka pjesmotvora iznikla iz ljubavi nenaravno naglo prekinute smrću voljenog bića. Sretna bračna ljubav blagoslovljena Božjim darovima — zdravom djecom — kojim se motivima u stihovima Vranjkovićeva višekratno opetovano vraća, otvorit će u trenucima osamljenosti posvemašnju tragiku bolnoga gubitka, obasjati svjetlošću duše prošle sretne doživljaje kad je zajednički život bio ispunjen ljubavlju, radošću i ljepotom. Ovaj prvijenac nije ispjevan, kako to obično biva, ovaj je prvijenac isplakan nad hladnom grobišnom pločom, a Bog zna bi li ime Branke Vranjković uopće ikada bilo otisnuto u knjizi njezinih pjesama da se hrvatski bog Mars nije na najgrublji način upleo u njezin život ostavivši ju ucviljenu s dvoje malodobne djece, s dva cvijeta, kako će pučkom metaforom sama izraziti...