Dvanaesta kuća
Branka Valentić

Ovdje imamo posla s nadarenom ali i obijesnom spisateljicom, koja se poigrava svojim likovima, baca ih po pozornici života, ne libeći se čak ni toga da ih umori. Kako je svjesna da to nije u redu, nalazi zamjensku aktivnost pa na sceni imamo dvostruku terapiju. Ona progovara ne samo iz svoje, već i iz naših podsvijesti – dramatično, tragično, erotično, katkad dozlaboga komično. Narav i rodno mjesto njene superiorne komike nije moguće detektirati, pojavljuje se spontano i prirodno, iz samosvijesti autoričina eskapizma. Ona iz života bježi u roman, a njeni likovi, životnošću svojih naravi, iz romana iskaču nazad u život otkrivajući nemogućnost kontrole. Ne treba sumnjati da su napisani vlastitom krvlju, kako bi rekao Zweig. Smijemo se do suza, plačemo do smijeha – takav je to roman. 

Složen u najzahtjevnijem dramaturškom ključu današnjice, nalik je na filmske paradigme Alejandra Gonzáleza Iñárritua. Četiri se isprva odvojene sudbine u jednom trenutku susreću i zbiva se veliki prasak. I za iskusnog (romano)pisca, ova je dramaturgija krajnje teška, nekima i nesavladiva. Autorica, međutim, tom teškom zadatku dodaje još jednu dimenziju – te četiri priče nastaju u drugoj dimenziji stvarnosti, kao ekstenzija autoričina života i svih njenih iskustava. Pred sobom imamo film. Kako kaže stari dramaturg Clausewitz: najbolja su rješenja ona najjednostavnija, samo je do njih najteže doći. Valentić je to uspjelo. Time je opovrgnula staru seksističku predrasudu o dobrom piscu kao “mozgu s jajima”. Ovo je “mozak s jajnicima”.

Boris Rašeta