Dnevnik jedne mame
Branka Valentić

Branka Valentić je moj suborac. Obje smo žene, majke, majke, majke, majke, domaćice, radnice i još mnogo štošta. Ah da, skoro sam zaboravila - i supruge, dakle životne aktivistice. Branka se ni po čemu ne razlikuje od nas običnih žena za po doma, osim što je zgodna. U drugom je braku, ima dvije kćeri, kredite i - piše. Normalno, mora se, sirota, izjadati. Njezine dvije neprocjenjive, Stariju i Mlađu, nisam upoznala, ali ih znam jer imam Jedinog. I baš kad se riješila pelena i na trenutak odahnula, već je u pubertetu, što je u svakom slučaju bolje od dijeljenja klimakterija s mužem. Djeca nas drže u formi, pomlađuju. Mlađa i Starija njezini su glavni likovi, njezine muze. Ona je njihovo kromosomsko ishodište, emocionalno utočište, njihova igrom slučaja dosuđena majka koju pomno motre, kontroliraju i nemilosrdno korigiraju. Nju se muze. A patnja je kreativno poticajna. Zavidim joj koliko je još literarnih nadahnuća pred njom. Kraj osnovne, upis u srednju školu, fakulteti, ljubavni jadi, prosci, zetovi, unučad... S nestrpljenjem očekujem nove i nove dnevničke zapise. Sjajno je kad svoju svakodnevicu prepoznaješ u tuđoj. Kad čitam Branku, onda je to zabavno, duhovito, zanimljivo i pametno. I mogu se poistovjetiti, razumjeti i od srca nasmijati. Dnevnik jedne mame zbirka je crtica, minijatura, a baš male stvari život čine ljepšim.