Cjediljka za perfekt
Branislav Glumac

Autor popularnog romana Zagrepčanka u ovoj autobiografskoj knjizi piše na lirsko-nostalgičan, ali povremeno i humorističan način o svojemu životnom putu. Cijeli život Branislav Glumac proveo je kao pisac slobodnjak, profesionalni književnik i povremeni novinar i urednik, objavivši tridesetak autorskih knjiga, antologija, zbirki razgovora i zapisa. Ekstrovertiran, društven, od 1957. godine – kad je došao iz Virovitice na studij u Zagreb – dobro je upoznao ne samo sve naše vodeće književnike, već i zagrebačke likovne umjetnike, glumce, filmske i kazališne redatelje, novinare, sportaše... Družio se s akademicima, sveučilišnim profesorima, čuvenim odvjetnicima, ali i s lakim ženama i pripadnicima gradskog polusvijeta iz zagrebačkih noćnih klubova šezdesetih godina, kad je mladi Glumac prolazio boemsku fazu svojega života.

Na doista nekonvencionalan način pripovijeda o Zagrebu druge polovice XX. stoljeća. Nit dokumentarnosti i autentičnosti stalna je vodilja kroz knjigu. Životvornost pojava, događaja, mjesta i ljudi zajamčena je autorovim aktivnim sudjelovanjem ili suputništvom u životima likova koji se pojavljuju kao akteri knjige. Glumac je oživio i neka danas posve zaboravljena kultna mjesta ondašnjega Zagreba, a koja su bila žarišta izuzetne, inspirativne duhovne atmosfere. Prošao je i kroz nebrojene ateljee likovnih izuzetnjaka. Ima tu i prelijepih i uspješnih žena, ali i onih manje lijepih i uspješnih. Knjiga je ovo koja svjedoči o jednom bogatom i iznimno zanimljivom životu!

Branislava Glumca prije četrdeset godina proslavila je Zagrepčanka, roman o ljubavi tinejdžerice i desetak godina starijeg muškarca, koji je skandalizirao ondašnju javnost, ali koji se, međutim, toliko prodavao da su se stalno morala dotiskivati nova izdanja. Branislav Glumac otkriva što je sa Zagrepčankom danas: „I danas, kada sam biološki uspio otkinuti tri četvrt stoljeća, nazove me ponekad ta dama (uspješna profesionalna karijera, sveučilišna profesorica u mirovini) čije sadašnje lice i tijelo nikako ne mogu sebi predočiti, samo s jednim pitanjem: „Zašto me onda nisi oženio!“ … Ja u bakelitnoj slušalici osjećam i vidim djevojku iz njene prve mladosti. Htio bih joj odgovoriti da sam ja sada stari zamoreni, pospani mozak koji se ničega ne sjeća osim da je u jednom, u nekom davnom vremenu bio istinska – kukavica. Ali čemu? Odšutim pitanje i odgovor. Oh, ne, nemoj Zlatka „da se vidimo i nađemo“, jedino u tamnoj šumi i po mrklom mraku! Ogledalo tome najprikladnije je za nas u 21. stoljeću. No da nije bilo tebe, Zlatka, nikada ne bi bilo ni knjige Zagrepčanka …“