U potrazi za Ivom Malecom
Bosiljka Perić Kempf

Što se tematskog pristupa tiče, stručnjaci u Malecovoj glazbi pronalaze neke arhetipove nacionalnoga porijekla, ni on sam ih ne poriče, ali bježi strogo od toga da (ga) se zatvara u „nacionalni tor“ (još manje, ili nikako, u nacionalistički), gdje bi izgubio duh univerzalizma, važan u njegovoj filozofiji glazbe i poimanja svijeta. „Osnovno pitanje“, govorio je na tu temu, „nije nacionalnost jezika nego univerzalnost misli“. U onome što je kvalificirao na semantički poznati način, kao „nacionalni jezik“, nije vidio „jamstvo legitimiteta umjetničkoga djela“. Njegova je arhitektura nacionalno-univerzalno čvrsta i jasna: najprije Leoš Janaček, tek onda Čeh. Nije o tome imao nikakvih dvojbi: „Nacionalno je ono što je univerzalno, inače je provincijalno“. Tako je mislio i toga se dosljedno držao i kad se radilo o „teškom pitanju“ njegova odnosa s Hrvatskom i prema Hrvatskoj, a napose njegova mjesta u hrvatskoj glazbi i hrvatskoj kulturi. Razlikovao je Ivo Malec dvije razine svoje pripadnosti i vlastitoga identiteta. „Realnost moje pozicije“, tumačio je na osnovi dugoga iskustva i s jakim i jasnim uvjerenjem, „stavlja me u red francuskih skladatelja hrvatskoga porijekla; ljubav je druga stvar, ona je na hrvatskoj strani!"

Mirko Galić