Pjena dana
Boris Vian

Reklo bi se da Pjena danâ započinje od sretnoga kraja Longova Dafnisa i Hloje (Chloé = Hloja), glasovita ljubavnog romana iz kasnog helenističkog razdoblja, izlažući potom idilu svojih bezazlenih junaka apsurdnoj kobi bolesti, iscrpljujućeg rada, fanatizma, zločina i samoubojstva. Radost i ljepota tragikomičnog kazivanja jedina su sublimirajuća protuteža mrtvačkom kolu u kojem stradavaju dva od tri ljubavna para u Pjeni danâ. Nasuprot neizbježnoj entropiji svega živog, Vianovo pripovijedanje pretvara se u jedinstveni hvalospjev životu: životinje se ponašaju i govore kao ljudi, neživi predmeti i prostor podliježu animaciji, preobražavaju se kao da imaju dušu, propadaju i iščezavaju. Od izgubljenog raja djetinjstva, na koji asocira Vianov antropomorfizam i animizam, do iskušenja i prisila preživljavanja pojedinca u društvenom kolektivu, likovi u Pjeni danâ ostaju tako reći nepromijenjeni, plošni, ponekad karikirani, mijenjaju se jedino stvari oko njih, odražavajući plastično, hiperbolično, njihovo raspoloženje i duševne pomake. Za razliku od Crvene trave i Srcodera, romana obilježenih pseudopsihoanalitičkim postupcima, ovdje se nepostojeća psihološka analiza utjelovljuje u hiperćutilnom okolišu Vianovih likova. Psihoanalitičko tumačenje što ga je Pjena danâ izazvala u nekih kritičara pokazalo je, s druge strane, kako nije posrijedi tek osuvremenjivanje jednog tipično romantičarskog pjesničkog postupka, nego i projekcija autorovih potisnutih želja i fantazama. To se podjednako tiče i samih likova, a čitav bi roman bio transpozicija (autobiografske) tjeskobe i opsesije sveprisutna i svemoćna pripovjedača. Valja se složiti s G. Laforêtom da je Pjena danâ, počevši od samog naslova, “roman vode”, da ime glavnog junaka (Colin = Oslić) priziva Ribe (Borisov zodijački znak), da je Chloé bolesna i umire od “lopoča” u plućima, da sve uzastopne i različne pojave vodenog počela (led, snijeg, gradski kanali, bare, močvara) u slikama Vianova svijeta imaju negativne konotacije te da, uz usporedno iščezavanje svjetlosti, topline, stezanje prostora, simboliziraju tonjenje u siromaštvo, nesreću i smrt. Štoviše, autorovo slavljenje (gastronomskog, erotičkog, estetskog) hedonizma snizuje se u stoičko podnošenje sudbine koju ne može umilostiviti ni ljubavna i prijateljska odanost, ni požrtvovnost, ni krvavo zarađeno predivno cvijeće, ta raskošna “homeopatska” terapija za Chloéin zloćudni “lopoč”. Čak i ljubav začeta u čudesnom, vilinskom svijetu prve trećine romana, okrunjena brakom, krije u sebi crva nesreće, dovoljna da pokrene koloture silaska u — doduše fantastičan — zlokoban svijet, što ga financijska nemoć protagonista čini još okrutnijim. Vian se u Pjeni danâ potpunoma udaljuje od toposa ljubavne strasti unesrećene društvenim preprekama, iako su upravo vanjske okolnosti, glede autorova intimnog iskustva, tj. ratne i radne nedaće ostale opsesivno povezane u njegovoj podsvijesti s prvom ljubavi i vrlo ranom ženidbom, kao što bi primijetila psihoanalitički usmjerena kritika. Taj roman, koji ponire u tajne ljudskog srca i sudbine, počiva na transferu slike žene i slike rata koje su, u onome nesvjesnom Borisa Viana, spojene s odricanjima (oskudicom, radnom obvezom…, ograničenom individualnom slobodom).

U Vianovu se romanu, do posljednjh redaka, isprepliću nevinost i nasilje, nježnost i okrutnost, putenost i postupna letargija, kao što dvoznačno ime glavne junakinje (grčka Hloja i slavan istoimeni blues Dukea Ellingtona) simbolički združuje antički fatum s modernim prokletstvom novca i ropskog rada. Nije li “pjena” u samom naslovu, dok konotira nemilosrdno otjecanje vremena, a čitatelju dočarava sliku uzbibane čipke mjehurića na površini vodâ, nježan eufemizam, znamen pjesničke sublimacije tragičnog osjećaja prolaznosti života?! Pa oni cvjetovi na puščanim cijevima koje će mimo pravila “uzgojiti” Colin, zaposlen u ratnoj industriji, po skupu cijenu vlastite životne snage, a želio bi ih ipak odnijeti ženi, premda su metalni, premda je zbog njih ranjen i otpušten.Mnogo je takvih suptilnih iskara što svjetlucaju na onoj mračnoj polukugli Vianova svijeta, ublažavajući neumoljivu pravocrtnost tragične fabule, dok Colinovo žrtvovanje za Chloéin spas samo odgađa rok neizbježne smrti.