Jesen u Pekingu
Boris Vian

Vian je stekao svjetsku slavu i osobit status među ljubiteljima nadrealističkoga i ludističkoga rukopisa, prepunoga čudnovata humora, kreativnoga poigravanja sintaksom i semantikom, apsurda s pokrićem i vesele snovitosti. (Mirjana Jurišić, Večernji list)

Amadis de Bil neuvjereno je slijedio usku uličicu koja je predstavljala najdulji prečac kojim se moglo stići do stanice autobusa 975. Svakoga dana, morao je platiti tri i pol karte, jer je silazio još u pokretu, prije svoje stanice, i potapšao se po džepu da vidi ima li ih još. Ima. Ugledao je neku pticu koja je sjedila najednoj hrpi smeća, udarajući kljunom po tri prazne konzerve i uspijevajući odsvirati početak Lađara s Volge; stao je, ali ptica je od svirala jednu pogrešnu notu i odletjela, bijesna, mrmljajući kroz kljun psovke na ptičjem. Amadis de Bil vratio se svome putu pjevušeći nastavak melodije; ali i on je pogriješio, i počeo psovati.
Biloje sunca, ne puno, ali ravno pred njim, i kraj uličice blago je svjetlucao, jer je pločnik bio mastan; on to nije mogao vidjeti, jer je uličica dvaput skretala, desno, pa onda lijevo. Žene s velikim mekim željama pojavile su se na pragovima, u kućnim ogrtačima koji su razotkrivali veliki manjak čednosti, i pred sebe praznile svoje kante za smeće; zatim su sve zajedno udarile po kanti za smeće...