Krila u koferu
Boris Beck

Puka je iluzija da ovaj autor na polju književnosti doista razlikuje veliko od maloga k; razlikuju se jedino afekti što proviruju iz njegovih redaka: s jedne strane satirički
sublimirano zgražanje nad hrvatskim književnim Liliputom (malo k), a s druge strane djetinje oduševljenje književnim protusvjetovima (veliko K), prigušeno zdravom dozom humora i ironije. Pak se i ovdje očituje notorna postmodernost autorove pozicije: nema za njega neke spomena vrijedne razlike između integralne i prostituirane književnosti, kao što nema ni načelne granice između književnosti i crtica, filozofije i stripa, biblijske povijesti i astrofizike; između Abelarda i Vedrane Rudan, Monty Pythona i Martina Heideggera, Ivane Brlić-Mažuranić i Mao Ce-tunga. U vizuri radoznalca Bečka svekoliko intelektualno polje nadaje se kao šareno rizomatično sučelje na kojemu bira i povezuje elemente ne mareći za žanrovski ili koji drugi konvencionalni ključ, već isključivo slijedeći nit osobnih asocijacija, a pod krovićem aktualne teme. Dobrovoljni autsajder Irnerio u Calvinovu romanu Ako jedne zimske noći neki putnik... naučio je kako u agresivnoj semiotičkoj bujici velegrada ne čitati ništa. Boris Beck je, naprotiv, spužva kojoj ništa ne promiče. I dok Irnerio ušteđenu energiju investira u izradu umjetničkih instalacija od nepročitanih knjiga, probušenih, slijepljenih, na konopac nanizanih, Bečku uspijevaju odvažne esejističke instalacije od pročitanih knjiga, a resi ih rijetka kvaliteta: spoj kritičke svijesti i nepotrošena, djetinjeg užitka. Fenomeni koji su Irneria odbili od knjige Borisa mame na kritičku raščlambu - i na čitateljski hedonizam iz inata.