Ovdje ćemo uvijek biti stranci
Bojan Radašinović

,

Možda poezija Bojana Radašinovića do prije koje godine nije bila moguća, a danas je vrhnje «stvarnosnih tendencija» domaće nam poezije. Ona je jednostavna, njezin jezik je jezgrovit, nulti stupanj, bez ukrasa. Po mnogočemu je bliska proznom izričaju, sažeta i koncentrirana, ali nimalo suspregnuta, nego naprotiv: opuštena. Radi se o poeziji koja nastaje na fonu i u tonu svakodnevnog, prosječnog, socijalno čak uniženog subjekta i njegove najprivatnije povijesti. To je narativna poezija koja prozaistički i distancirano govori u prvom licu kao da govori o trećem licu. Slaganjem slika i isječaka iz najsvakodnevnijeg života, bez ikakvih afekata i izvanrednosti uopće, daje izvanrednu i emotivnu sliku svijeta i pripovijeda. Alkemija pretvorbe svakodnevnog u izvanredno dojmljivo je
formula koju Radašinović spontano koristi, a time kao da iz te poezije proviruje i jedna dublja humanistička nota, recimo «demokratske emotivnosti», ako je uopće pristojno u sintagmi spariti politički pojam i emociju.