Filozofija religije
Bernhard Welte

»Ovaj svezak sadrži glavno djelo Bernharda Weltea Filozofija religije. Ono je plod Welteovih redovito održavanih predavanja o filozofiji religije od 1962. do 1973. u Freiburgu. Ujedno je i standardno djelo frajburške fenomenologije o religiji. Naime, od 1949. nadalje Welte je ono o čemu ova knjiga govori uvijek iznova predavao pod naslovom „Fenomenologija religije“. Fenomenologija je iznašanje u pojavak svega onoga s čime se susrećemo. Welteova fenomenologija jest obuhvatan način kako se gleda na sve ono što je bitno za religiju. Fenomenologija u jednakoj mjeri obuhvaća teoriju i praksu, um i djelovanje. Stoga se ona čini posebno podobna za opis biti religije. Put vjerovanja, prigađanje (das Ereignis), nije toj fenomenologiji manje važan od sadržaja religije, njezinih rezultata. Stoga Welte prikazuje puteve prema Bogu polazeći od za sve presudnog pitanja o smislu; tim putevima možemo ići mi današnji ljudi, u njima je ujedno sadržano također ono najbolje iz zapadne tradicije mišljenja. Pokazuje kako mi u našem svagdašnjem djelovanju – koje je svjesno svoje odgovornosti – odgovaramo tajni koja nas se bezuvjetno tiče. Još više: Welte vodi čitatelja pred kršćanskog osobnog Boga. Čovjekov odgovor Bogu je dijaloški: vjera, molitva i kult« (Klaus Kienzler).   

 
»Nakon novovjekovne i još više suvremene uzajamne otuđenosti filozofijskog i teologijskog mišljenja, Welte je smatrao svojom životnom zadaćom da teologiju kao sustavni oblik samorazumijevanja kršćanske vjere dovede u razgovor s modernim filozofiranjem koje samo sebe shvaća autonomno. A svrha tog razgovora nije samo nastojanje oko prevladavanja obostrane otuđenosti, nego i otvaranje novih i plodonosnih mogućnosti mišljenja za teologiju…

Tko kaže „religija“, uključno kaže i „čovjek“ – jer samo on je religiozan, samo on ima religiju. Stoga je čovjek također u središtu Welteove pozornosti. Osnovni fenomeni ljudskoga: sloboda, tjelesnost, jezik, vrijeme, povijesnost i povijest zaokupljaju Welteov pozorni pogled tako da on, polazeći od njih, iznosi na vidjelo čovjeka u njegovu osobnom dostojanstvu te u njegovu međuosobnom i povijesnom bivovanju, u njegovoj tjelesnosti, u njegovim mijenama i u njegovoj smrtnosti.

Na pozadini velikih lomova i katastrofa XX. stoljeća, novih smjerova misli u filozofiji, te u suočenosti s napredujućom tehničkom civilizacijom Welte uporno ispituje i promišlja mogućnosti „novog humanizma“. On ga shvaća kao hitnu zadaću da se s jedne strane prihvati i dalje razvija moderna tehnološka civilizacija, koja olakšava svladavanje muka i tegoba življenja, ali da se, s druge strane, unutar nje i protiv njezinih dezintegrativnih tendencija razvijaju potisnute mogućnosti cjelovitog čovještva, koje u sebi integrira naturu i kulturu, pojedinca i društvo, svakodnevnicu (rad) i blagdan, život i smrt, imanenciju i transcendenciju. „Novi će se humanizam dakle sastojati u tome da se opet združe dijalektičke i antagonističke sile civilizatorskog razvitka, te da se njihova dijalektika ukine i sačuva u višem jedinstvu.“ Welte je svjestan utopijskog karaktera tih misli, koje je razvijao u zadnjem desetljeću svog života, ali smatra da „u traganje za tim moramo uložiti sve sile našega života.“8 U pitanju je budućnost onog ljudskog, čovjeka kao čovjeka« (Stjepan Kušar).