Eristička dijalektika
Arthur Schopenhauer

Tekst u ovoj knjizi iz Schopenhauerove je ostavštine i po svemu sudeći trebao je biti predložak za predavanja. Međutim znamo da je jedino predavanje koje je Schopenhauer održao ono kojim je stekao pravo da predaje kao privatni docent na Berlinskom sveučilištu. Predavanja nakon toga dugo najavljuje, no na tome je i ostalo.

Eristička dijalektika tiskana je i čitana uglavnom zbog manifestnoga sadržaja, zbog uputa kako spretno argumentirati i pobjeđivati u raspravama, savjeta kakve zahvate možemo primijeniti, što, naravno, mnoge privlači. Upute o tome kakvim se zahvatima služiti nisu izlaganje filozofskih istina, dapače, Schopenhauer više puta naglašava da istinitost ili neistinitost nekoga stava nije ono čime se bavi, već je riječ isključivo o učinkovitosti zahvata. Upute za argumentiranje nisu upute za plošni svijet nadmetanja, nego tek isticanje jednog mogućeg pristupa korištenju razuma.
Nadežda Čačinovič

***

Svatko će u pravilu nastojati nametnuti svoju tvrdnju čak i kada mu se na trenutak učini pogrešnom ili dvojbenom. Pomoćna sredstva kod toga svakome pružaju vlastita bistrina i slabost; to nam pokazuje svakodnevno iskustvo raspravljanja: svatko ima svoju prirodnu dijalektiku onako kao što ima svoju prirodnu logiku. Jedino što nas prirodna dijalektika nipošto ne vodi onako pouzdano kao prirodna logika. Teško da će netko misliti ili zaključivati protiv zakona logike: ima puno pogrešnih tvrdnji, a rijetki su pogrešni zaključci.

***
Valja tvrdnju protivnika proširiti dalje od njezinih prirodnih granica, tumačiti je što općenitije, shvatiti je u najširem mogućem smislu i pretjerivati; no vlastitu tvrdnju nasuprot tomu valja što je moguće više suziti, svesti u što uže granice: jer što je neka tvrdnja općenitija, to je izloženija brojnijim napadima.

Arthur Schopenhauer (1788., Danzig – 1860., Frankfurt) bio je njemački filozof. Od 1820. radio je kao privatni docent na Sveučilištu u Berlinu, ali je ubrzo, zbog nesuglasica s Hegelom, prestao predavati. Od 1832. živio je u Frankfurtu, gdje je radio kao privatni učitelj.
Kritički nastavljajući filozofiju klasičnoga njemačkog idealizma, izgradio je originalnu i jedinstvenu doktrinu koja uključuje epistemologiju, metafiziku, estetiku i etiku, a naziva se filozofijom pesimizma. Prema Schopenhauerovoj filozofiji, čovjekov je život samo beskonačna patnja i niz poraza, stoga je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, a etički smisao može se naći jedino u samilosti i pomoći drugome.
Značajnija djela su mu Svijet kao volja i predodžba, O vidu i bojama, O volji u prirodi, Parerga i paralipomena, Dva temeljna problema etike i Eristička dijalektika.