Domoljubne misli : o naciji i politici
Kao zaljubljenik u estetsku formu, larpurlartist i poklonik svjetske kulture Matoš je u svojim umjetničkim žanrovima stvorio univerzalne estetske oblike onkraj povijesnih stilova u kojima je pisao i ideja koje je zastupao. Ono što je doista čudno, pa i fascinantno, to je zarazna privlačnost Matoševih ideja i misli koje je izricao u nefikcionalnim žanrovima – putopisima i feljtonima, esejima, književnim i drugim kritikama, polemikama, pismima i bilježnicama.
Jedan je razlog privlačnosti Matoševih ideja i misli u njemu samome. Matoš je i kao felj-tonist i publicist bio umjetnik, i to umjetnik kalamburne polemike, humora, jezičnih igara i karikature, a sve po načelu, kako je i sam istaknuo, da se bolje novinarstvo već stopilo s literaturom. Kao zabrinuti domoljub i kulturni Europljanin pisao je o svim temama onodobne hrvatske zbilje i moderne civilizacije, od neriješenoga nacionalnog pitanja Hrvatske na izdisaju Austro-Ugarske Monarhije, gospodarskih i društvenih problema do znanstveno-tehnoloških dostignuća, feminizma, športa, mode i ekoloških pitanja.
Matošev najdraži »discipulus« Ujević rekao je o svome učitelju: "Ne bijaše mislilac, ali bijaše nešto daleko bolje od toga kako je nestalna stvarnost bolja od ukrućene ideje". Matoš nije stvarao "ukrućene ideje", nego umjetničke slike – imagološke konstrukte. U svojim mislima i idejama Matoš je tvorac modernoga hrvatskoga kulturnog imaginarija – carstva slika o svim pojavama nacionalnoga života i mentaliteta, europske kulture i civilizacije, rodnih odnosa i ljudske naravi. Bili su to lucidni uvidi, često stereotipi, od kojih su mnogi u optjecaju i danas.
Drugi je razlog privlačnosti Matoševih ideja i misli u nama. Mi smo se u mnogim sferama političkoga, društvenoga i kulturnoga života vratili u Matoševo doba. Matoš je živio i pisao u doba prve globalizacije, liberalnoga kapitalizma i nadnacionalne zajednice Austro -Ugarske Monarhije. Mi živimo u doba druge, još izazovnije globalizacije, ultraliberalnoga kapitalizma i nove nadnacionalne zajednice Europske unije. Mnoga pitanja o kojima je Matoš raspravljao danas se postavljaju žešće nego u njegovo doba. Tako su Matoševe misli i ideje dobile na početku 21. stoljeća čar začudne aktualnosti.
Već sto godina poklonici Matoševe umjetnosti pokušavaju odgovoriti na pitanje u čemu je tajna jednoga od najvećih pisaca hrvatske književnosti. Po Ivi Andriću Matoš je "gospodar riječi", po Stanislavu Šimiću on je "pravio vrijeme, a ne vrijeme njega", po Albertu Bazali bio je "dosljedan samo u nedosljednosti". Matoš je sam o sebi rekao da je on prvi hrvatski pisac koji je od svoga života napravio "roman, umjetničko djelo, kao da sam sebe slikam".
Možda je upravo u tome čudesnom spoju umjetnosti i biografije, visokih estetskih standarda i nepotkupljivoga novinarstva, dosljednoga hrvatstva i kulturnoga europejstva neodoljiva privlačnost i aktualnost "magičnoga trigrama" hrvatske književnosti – A. G. M.-a.
Krleža je pisac. Matoš je legenda i mit. O tome svjedoči i ova knjižica – citatna bisernica.
Dubravka Oraić Tolić
