Radnja ovog izrazito politički obojena romana smještena je u nedavnu čileansku prošlost, u posljednje godine vojnog režima, preciznije: u 1988. kada diktator Augusto Pinochet, uvjeren u vlastitu nedodirljivost, najavljuje održavanje plebiscita o produljenju svoje vladavine, a sve kako bi svijetu sebe prikazao “demokratom” i Čile “demokratskom” zemljom. Na tome tragu nakon petnaest godina potpunog monopola nad svim medijima opoziciji “velikodušno” dopušta televizijsko emitiranje petnaestominutnog propagandnog filma kojim bi imali priliku kritizirati vlast i uvjeriti prestravljeni narod da glasuje protiv diktatora.
Roman se temelji na dva pripovjedna toka koja se neprestano prepleću. U prvom upoznajemo obitelj Adriána Bettinia, politički progonjenog intelektualca, nekoć utjecajnog propagandnog maga kojeg šesnaest oporbenih političkih stranaka nastoji privoljeti da im osmisli plebiscitnu kampanju pod nazivom “Ne Pinochetu”. Pritom dramatičnost njegova pristanka dodatno pojačava to što je neposredno prije zbog moralnih razloga odbio perfidni prijedlog ministra unutarnjih poslova da za vlastodršce, koji su ga nakon vojnog udara zatvorili i mučili, osmisli njihovu kampanju – “Da Pinochetu”.
U drugom pripovjednom toku čitateljevu pažnju plijeni maturant Nico čijeg oca Santosa, slobodoljubivog profesora filozofije opsjednutog borbom protiv Pinocheta, pred sinom i ostalim učenicima iz razreda nasilno odvode dvojica režimskih egzekutora. Pripremljen na takvo što, Nico započinje potragu za ocem, “nestalim uhićenikom”, u čemu mu je zdušna saveznica njegova djevojka Patricia, kći propagandista Bettinia.
U skladu sa svojom spisateljskom manirom, u kojoj se velike političke teme dramatično očituju u sudbinama pojedinaca, Skármeta postizanje katarzičnog oslobađanja kolektivne radosti paralelno prati kroz sazrijevanje svojih mladih junaka. A ono, također u skladu s autorovom navadom, poprima oblik seksualnog oslobođenja do kojeg dolazi usporedo s osvajanjem političke i društvene slobode.
Antonio Skármeta rođen je 1940. u Antofagasti, na sjeveru Čilea. Filmski je scenarist i redatelj, esejist, predavač hispanoameričke književnosti (na sveučilištima u Čileu, Njemačkoj, SAD-u), prevoditelj, televizijski autor, diplomat.
Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća afirmirao se kratkim pričama, postavši značajnim predstavnikom novog književnog pravca, tzv. post-booma.
Kao umjereni ljevičar nakon pada Allendeove vlade 1973. bio je primoran u egzil, najprije u Buenos Aires, a zatim u Zapadni Berlin, sve do 1988. kada se vratio u Čile.
Otkako je za zbirku priča Gol na krovu (Desnudo en el tejado) 1969. godine dobio kubansku nagradu Casa de las Américas, za svoja je djela primio brojne čileanske i svjetski značajne nagrade i priznanja.
Književnu je karijeru započeo zbirkama kratkih priča Zanos (El entusiasmo, 1967), Slobodno bacanje (Tiro libre, 1973), Zaručnici i samci (Novios y solitarios, 1975), a nastavio romanima: Sanjao sam da snijeg gori (Soñe que la nieve ardía, 1975), Ništa se nije dogodilo (No pasó nada, 1980), Pobuna (La Insurrección, 1982). Svjetsku je slavu stekao romanom Nerudin pismonoša / Žarka strpljivost (El cartero de Neruda / Ardiente paciencia, 1985), i to nakon što je Michael Radford po njemu snimio poznati film Poštar (Il postino), 1996. nominiran za četiri Oscara. Uslijedili su također uspješni romani Match Ball (1989), Pjesnikova svadba (La boda del poeta, 1999), Djevojčica i trombon (La chica del trombón, 2001), Victorijin ples (El baile de la Victoria, 2003, za koji je također dobio nagradu Planeta-Casa de América) i, naposljetku, Dani duge (Los días de arcoiris, 2011).
Djela su mu prevedena na tridesetak jezika.
