Gradski rituali
Anka Mišetić

retradicionalizacija društvenog života u hrvatskim gradovima nakon 1990.

Ritualne prakse sastavni su dio socijalne komunikacije i u suvremenim gradovima. Nasuprot mišljenju da je ritual pojava ograničena na seoske zajednice i predmoderna (tradicijska) društva, među teoretičarima društva sve je prihvatljivije mišljenje o »univerzalnosti« ritualnog načina komuniciranja. Štoviše, brojne socijalne funkcije rituala u gradovima modernog svijeta potvrđuju ga i kao suvremeni urbani fenomen. Gotovo u cijeloj (zapadnoj) Europi, zadnja tri desetljeća 20. stoljeća, društveni je život obilježen trendom porasta »javnog svetkovanja« i općenito »javnih proslava« temeljenih na tradicijskoj baštini. Ove pojave su bile najizraženije u Južnoj Europi (Španjolska, Italija, Malta, Grčka) a najčešće se radilo o proslavama u čast svetaca zaštitnika mjesta, rituala vezanih uz Veliki Tjedan te karnevala. No, i u Sjevernoj Europi (Nizozemska, Švedska, Njemačka) bilježi se sličan trend, posebno izražen u sve većem broju karnevala, parada, tradicionalnih obreda vjenčanja i si.1 Postalo je, tako, izgledno, da će mnogi elementi tradicijske kulture za koje se smatralo da pripadaju predmodernom društvu na koncu »preživjeti« modemizacijski razvojni skok.