Procesualnost ljudskog i utopijska savršenost
Andrej Šimić

Knjiga Andreja Šimića: Procesualnost ljudskog i utopijska savršenost vrijedan je znanstveni rad o problemu utopije i utopijskoj dimenziji ljudskog postojanja. Ona je osobito zanimljiva po tome što razumijevanje utopijskog mišljenja i utopijskih tvorbi gradi na pojmu procesualnosti te na taj način izbjegava stereotipno i najčešće odviše apstraktno tumačenje utopije kao i neobvezne, naivne i suvišne, uglavnom dokone konstrukcije idealnih svjetova. Autor ove knjige, usprkos svim pričama o „kraju“ utopije, na svoj način aktualizira utopijsko mišljenje i djelovanje kao konstitutivni faktor ljudskog povijesnog svijeta i na taj način ukazuje na jedan problem koji se iz tog svijeta nikako ne može potisnuti, isključiti, zaboraviti.
[Rade Kalanj]

Utopija se ne promatra kao statično, nikad ostvareno, ne-mjesto, nego se smješta u kontekst otvorenosti prema osmišljavanju individualnog djelovanja koje se ostvaruje u stvaralačkoj slobodi. Autor reinterpretira utopiju u odnosu prema dvjema krajnostima: utopiji kao dinamičkoj aktivnosti koja teži prema nekom dovršenju i utopiji kao statičkom, čvrsto ukalupljenom sadržaju koji se nalazi u potrazi za vlastitim mjestom. Jedna i druga krajnost počiva na ideji konačnosti, nečemu što se dovršava, dinamičkim ili statičkim putem, sasvim svejedno. Pojam procesualnosti, kao nosivi pojam djela, onemogućava da se utopiji oduzme temporalitet, mogućnost da ona djeluje iz onog budućeg, nikad ostvarenog u nekom konačnom mjestu, čime se utopiji oduzima transcendencija, zatvara je se u točno određeni trenutak i točno određeno mjesto te je se dokida.
[Marko Vučetić]

Premda procesualnost utopijskog predstavlja čin kojemu je inherentan odnos kao takav, ista se svakako ne treba odreći niti isključivo njoj svojstvenog imaginarija čiji je kritički potencijal sadržan upravo u činjenici da na ozbiljeno gleda kao zasebita, odvojena cjelina. To ne umanjuje njezinu zbiljnost, već prije svega određuje njezin intenzitet. Aktualizacija i mogućnost mogu se susresti samo u-vremenu. Dakako, to ne znači da utopijsko ukoliko se ne ostvaruje u-vremenu niti nema vlastito mjesto, jer bi u tom slučaju nužno morali odbaciti i mogućnost kao irealnu ne-zbiljnost. Budući da se mogućnost ne može promišljati kao realnost bez osvrta na njezin aktualizirani korijen, tako ni utopijski zahvati ne smiju zanemariti ovdje i sada; već ozbiljeni topos. Društvena struktura se izgrađuje sve dok potrebe koje se razvijaju u karakternoj strukturi pojedinca bivaju psihološki zadovoljene i materijalno realizirane. Ipak u evoluciji ljudske zajednice dolazi do kontakta onog dovršenog s nedovršenim. Tradicija se susreće sa suvremenošću, prošlo se neizbježno isprepliće s onim prezentnim i onim budućim. Utopija je i projekcija u budućnost i anticipacija onog sada čija dinamika biva determinirana onim prošlim kao aktivnim uvjetom za svaku sljedeću, napredujuću procesualnost. Ona i ne bi trebala biti isključivo projekcija u budućnost niti samo aktualizacija u sada, a koja se iznova perpetuira u svakom budućem sada. Takve namjere i mnijenja lišili su utopijsko revolucionarnog trenutka i uspavale ga u nadi boljeg sutra. Također, takve su projekcije budućeg otvorile put distopijskim interpretacijama koje su snagu utopijske procesualnosti degradirale na pejorativnu razinu mišljenja.