Stratišta i po koje stablo
Alfred Pal

Analizirajući Palov slikarski put, Tonko Maroević piše kako je on bio postupan i trnovit u mjeri iznimno otežanih i višestruko prijetećih životnih prilika. Nećemo ulaziti u biografske podrobnosti, ali moramo spomenuti da je bio izložen mnogim progonima, zatim sudjelovanje u partizanima i, posebno, dvostruku logorašku, golootočku epizodu nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, u partizanima je otkrio sposobnost likovnog oblikovanja, a u uvjetima represije razvio je bitnu solidarnost s ugroženima. Ako je iz rada u novinama (a poslije i u opremi knjiga) ponio određenu kompozicionu i manualnu vještinu, iz zatvorskih, logorskih uvjeta dobio je motivaciju za egzistencijalni angažman, za potrebu svjedočenja jedinim sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju. Poznavajući Palovu ironičnu narav, skeptičnost i deziluzioniranost s jedne strane, a optimizam ustrajnosti i ponos s druge, nastojimo protumačiti njegov pristup slikarstvu kao afirmaciju življenja i kao dokaz očuvane ljudske časti. Doista, teško je danas naći umjetnika koji je prošao tolike stupnjeve dehumanizacije da bi umjetnosti pristupio na humanistički način. Alfred Pal (Beč, 1930) umnogome je zadužio hrvatsku umjetnost i Maticu hrvatsku, u kojoj je (u sklopu Nakladnoga zavoda MH) u dvadesetak godina kao grafički i likovni umjetnik opremio mnogobrojna antologijska izdanja knjižne umjetnosti, svrstavši svoj rad uz djela najvećih hrvatskih majstora knjižne opreme, poput Ljube Babića i Tomislava Krizmana.