Bijela kao mlijeko, crvena kao krv
Alessandro D’Avenia

(…) Sve ima svoju boju. Svaka stvar ima svoju boju. Svaki osjećaj ima svoju boju. Tišina je bijela. Zapravo ne podnosim bijelu boju: ona je prostorno neomeđena. Bijela je boja ključna u nekoliko izreka, provesti bijelu noć znači ne spavati, drugi izraz kaže da ne postižeš željeno, vitlaš li bijelom zastavom znači da se predaješ, onda kad ostavljaš prazan, bijeli papir, onda pak da imaš bijelu, odnosno sijedu vlas… Dapače, bijela uopće nije boja. Nije ništa, poput tišine. Bez riječi, bezglasna. Tiho, bijelo. Ne podnosim ni tišinu ni samoću, što je isto.
Osjetim bol malo ponad želuca ili u želucu, ni sam ne znam, i ta me bol potakne da skočim na svoj skuter, sav već uništen i bez kočnica – kad ću ga više dati popraviti? – te da besciljno tumaram i mjerkam cure koje susrećem kako bih znao da nisam sam. Uzvrati li mi koja pogled, znači da postojim (…) Beatrice je crvena. Kao što je ljubav crvena. Oluja. Uragan koji te pomete. Potres koji ti tijelo raznese u komadiće. Tako se osjećam svaki put kad je vidim. Ona to još ne zna, ali jednog od ovih dana ću joj svakako reći (…)

Bijela kao mlijeko, crvena kao krv, roman prvijenac mladog talijanskog autora Alessandra d’Avenije, ljubavna je priča Lea i Beatrice, nadahnuta klasikom Vita nova besmrtnog Dantea Alighierija. Jednako inspirativan i dirljiv, pisan u formi dnevnika, i sam na dobrom putu da se pretvori u klasik talijanske književnosti, u godini izlaska nije silazio s prvih mjesta top-ljestvica.