O pričama i pričanju danas
Jelena Marković i Ljiljana Marks (ur.)

Zbornik radova O pričama i pričanju danas izbor je tekstova izlaganih na istoimenom znanstvenom skupu koji se u studenom 2013. godine održao u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Usmjerenost skupa na istraživanja i istraživače, uz domaće, iz zemljopisno (pa i jezično) bliskih nam prostora (slavističkih ponajprije) bila je motivirana zajedničkim prošlim višestrukim prepletanjima metodologija, terenskih i teorijskih istraživanja, obrada tekstova, tipova klasifikacija pripovjednih žanrova i sl. 

Na snazi su već neko vrijeme naizgled kontradiktorne ideje da je postmoderno stanje najavilo raskid s velikim pričama (navodno sveobuhvatnim, istinitim, vječnim) te istodobno snažno promoviralo narativni obrat koji pokazuje da su priče i pričanja prepoznati kao relevantna, a u nekim kontekstima i disciplinama i ključna istraživačka područja ili perspektive. Mnoge su discipline, osim onih koje pripovijedanje imaju kao svoj primarni istraživački predmet, u posljednjih nekoliko desetljeća doživjele narativni obrat: primjerice historiografija, psihologija, sociologija, lingvistika te afirmacija malih priča poprima nerijetko i aktivistički prizvuk. Međutim, i danas se čini kao da analitičku važnost malih priča treba braniti kao što se brane glasovi malih, zapostavljenih, marginaliziranih, drukčijih. U tim je okolnostima, kao logična posljedica naoko kontradiktornih ideja, ponovno naraslo, katkad i neosviješteno zanimanje za folkloristički pojam priče kao dijaloški oblikovanog prijenosa imaginarija, iskustava i znanja u kojem se dodiruju kolektivno i individualno, tradicijsko i suvremeno, verbalno i neverbalno, spoznajno i tjelesno. Ideja je to koja oblikuje zbornik od korice do korice.

Sve studije u zborniku pokazuju da je interes za priču iznimno velik i raznolik što potvrđuje ideju da je život bez priča u gotovo svim svojim aspektima nezamisliv. Svim je prilozima zajedničko uvjerenje da su priče moćno sredstvo oblikovanja i preoblikovanja stvarnosti. U jednima se priča određuje i tumači kao pokretačka snaga društvenih akcija, promotor ideja, vjerovanja i svjetonazora te mjesto stvaralačke slobode (znanstvene, umjetničke, individualne, kolektivne, tradicijske, suvremene, vokalne, nevokalne, verbalne, tjelesne, u snu i na javi), a u drugima, katkad istodobno, kao prostor poteškoća s izricanjem “neizrecivo velikog” da bi se ispunila tišina traume, boli, sputanosti, zapostavljenosti, konflikta i nemoći.