Žetva
Miloš Đurđević

Kombajn, koji istodobno žanje, te u svojoj utrobi vrši i sortira, i iza kojeg ostaje samo pusta zemlja, s demonske strane promotren — sličan je Auschwitzu. A, poslije Auschwitza, kaže Adorno, nema poezije. Nema je ni poslije kombajna, reći će onaj tko poeziju vezuje i sortira striktno uz lijepo.
U tom kontekstu, makar svijet bio (globalno) "selo", Đurđevićeva "Žetva" ne signira kakvu cikličnost u njezinu prirodno–dobnom i od tradicionalnog društva slijeđenom ritmu. Tehnološko vrijeme u tehnološkoj civilizaciji poprilično zamagljuje takvu percepciju, što je, uz ostalo, rezultiralo slabljenjem utjecaja cikličnog perceptivnog koncepta u korist historijskog — po modernom vjerovanju — shvaćanja vremena kao neponovljivog, gdje je prolaznost temeljni osjećaj, pa i trauma. No, i takvo je vrijeme, po nekim indicijama, prošlost.
Famozna postmoderna, naime, ne vjeruje sasvim ni u historiju, ni u cikličnost, ni u društvo, ni u prirodu, a usput, ne mogu ne primijetiti: senzibilnog pojedinca danas, svakako, više zaokuplja cikličnost pojavljivanja svakojakih Auschwitza, negoli proljeća i jeseni, sjetvi i žetvi. S time što Auschwitz ovdje nije samo politična metafora, već metafora društvenog što se strukturira po uzoru na stroj, tvornicu. Što se ritma stroja tiče, valja uočiti evoluciju njegova odnosa spram vremena. Stroj nam je, dakako, dao vrijeme kakvog ga vidimo odavno. (III. program hrvatskog radija.)