Nova ricsoslovica iliricska
Šime Starčević

,

Visoko mjesto u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja Šime Starčević zauzima zahvaljujući svojoj nevelikoj hrvatskoj gramatici. Ricsoslovica Šime Starčevića po mnogome je osobita gramatika. Ponajprije to je prva gramatika hrvatskoga jezika pisana hrvatskim jezikom. Dotadašnje su gramatike bile pisane ili dragim jezikom (latinskim, talijanskim, njemačkim) ili su bile dvojezične. Tek će ilirci Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić i Adolfo Veber započeti niz školskih gramatika s hrvatskim kao metajezikom, premda će i u njihovo vrijeme još izlaziti gramatike na njemačkome i talijanskome. Opis novoštokavskih naglasaka i njihovo označivanje sreće se također poslije, 1854. godine u Andrije Torkvata Brlića i 1859. u Antuna Mažuranića. Dakle, i tu je Šime Starčević bio prvi. Usporedba Starčevićeve gramatike i ostalih hrvatskih gramatika pokazuje još jednu novinu u ovoga vrsnoga jezikoslovca. Opredijelivši se za ikavsku novoštokavštinu kao dijalektnu osnovu na kojoj su već napisana mnoga djela od Dalmacije preko Bosne do Slavonije, Starčević ne vidi potrebu da u svoju gramatiku unosi gramatičke i leksičke sinonime. Time njegova gramatika postaje normativnija od bilo koje starije hrvatske gramatike.