Ešalon za Samarkand
Guzel Jahina

Listopad je 1923. Građanski rat u Rusiji tek je završio i sa sobom donio siromaštvo, glad i bolesti. Na ulicama Kazanja vlada kaos, stotine se beskućnika slijevaju u grad tražeći spas. Djeca su najviše pogođena, stoga su vlasti odlučile dio njih evakuirati iz Kazanja u topliji i hranom opskrbljen Samarkand. Na čelu ešalona najspremniji je čovjek za taj zadatak: ratni veteran Dejev. On će zajedno s komesarkom Bijelom učiniti sve da pet stotina mališana dovede sigurno do cilja. Međutim, ispostavit će se da je put pred njima nemilosrdna, lavovska bitka za svaki zalogaj hrane, za svaki gutljaj vode – za baš svaki život. Hoće li Dejev i Bijela, ta dva potpuno različita karaktera, uspjeti?

Treći roman nagrađivane ruske autorice Guzel Jahine veličanstveno je djelo, kojim nas ponovno vodi u Rusiju s početka 20. stoljeća. Jahina je njime još jednom potvrdila svoju pripovjedačku izvrsnost i umijeće suočavanja s velikim temama. Maestralno je ovladala potresnom i duboko dirljivom pričom koja je, nažalost, čvrsto utemeljena u ranoj povijesti Sovjetskog Saveza. Na kraju, Ešalon za Samarkand napeto je i uzbudljivo štivo avanturističkog duha, koje se zbog čestih i dramatičnih obrata te nezaboravnih likova čita u jednom dahu.

„Možete imati različite stavove o Jahininim knjigama, raspravljati koliko god hoćete o njihovim književnim vrijednostima, no njezin je terapeutski zadatak, da tešku prošlost učini podnošljivom, zasigurno najvažniji za današnje rusko društvo. Sam njezin senzibilitet za to odlika je velike umjetnice, a ujedno i znak, ako ne zdravlja, a ono životnosti suvremene nacionalne književnosti. Jer upravo je obaveza prave i zdrave kulture preuzeti na se rješavanje takvih zadataka i biti posrednicom u radu na traumi prošlosti, ponijeti društvenu raspravu o teškim stvarima, o kojima je teško i progovoriti, a o kojima se šutjeti ne može. Ovim su se zadatkom u Rusiji na svojevrstan način bavili i Ahmatova (‘a možete li vi to opisati?’) i Solženjicin, kao i strani autori koji su tematizirali američko ropstvo ili holokaust, poput Toni Morrison i Williama Styrona. Ne samo vrisnuti i malo nam olakšati, nego ‘opisati’, ne bi li se izrazilo ono što se ne može izreći.“
Nikolay Epplée, Gorky Media