Srbija i Albanci
Ljubica Štefan

Srbija i Albanci : pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1914.

" Nije se mnogo čuditi grubim instinktima naše seljačke mase za čije se školovanje i civiliziranje ova država nikada nije brinula; ne treba se zgražati ni nad uskim i bijednim političkim i duhovnim obzorjem naših vojnih zapovjednika, koji su odgojeni tako da hladnokrvno, zlikovačko ubijanje desetaka i stotina Arbanasa, njihovih žena i njihove djece drže nekakvim junaštvom; ne treba se revoltirati ni zbog buržoaskog javnog mišljenja koje daje moralno opravdanje za sva ta zvjerstva, koje, štoviše, izaziva apetit za uništavanjem Arbanasa i njihovih obitelji... budući da parolu ta takvo shvaćanje i takvu politiku bacaju ljudi koji u Srbiji stoje na najvišoj društvenoj i političkoj razini. " - Dušan Popović

Ljubica Štefan rođena je 1921. godine u Prilepu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u raznim hrvatskim mjestima. Maturirala je u Krku 1939. godine. Studij je započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1939. godine, a završila 1949. godine u Beogradu, gdje diplomirala slavistiku. Kao profesorica slavistike radila je u Beogradu, Kosovu i Vojvodini.

Drugi svjetski rat provela je kod strica Luje Štefana u Karlovcu. Zajedno su spašavali pripadnike židovskoga naroda za vrijeme ustaške vlasti u NDH za što su oboje od izraelske države, odnosno centra Yad Vashem, 1992. godine, dobili priznanje Pravednik među narodima. Imena su im uklesana na mramornoj ploči na Zidu časti u Vrtu pravednika. Na izričit pisani zahtjev uz njihova imena prvi je puta u memorijalnom centru Yad Vashem uklesan naziv CROATIA.

Na svjetlo dana iznijela je i dokumente o susretu predstavnika Srpske pravoslavne crkve s njemačkim vojnim vlastima kada su im iskazali odanost, a objavila je i dokument o apelu 500 najznačajnijih predstavnika (intelektualaca) srpskog naroda u kojem se Srbe poziva na suradnju s nacistima i borbu protiv komunista i Židova.

Radila je kao profesorica u Bosni, Vojvodini, Kosovu i Beogradu. Živjela je u Beogradu do 1992. godine, kada se vraća u Hrvatsku.

Krajem 1980-ih počinje objavljivati povijesne radove, isprva anonimno, odnosno skrivena iza pseudonima (Edo Bojović), tuđeg imena (Tomislav Vuković) ili nije uopće navedena kao autor već je potpisan glavni urednik (Bojan Korsika, Časopis za kritiku znanosti), zbog opasnosti koja bi joj u Beogradu mogla prijetiti.[nedostaje izvor] Poslije dolaska u Zagreb 1992. godine radove objavljuje pod svojim imenom. Objavljivala je u mnogim tjednicima, dnevnim novinama i časopisima (Hrvatsko slovo, Hrvatski obzor, Vjesnik i inima.) te sudjelovala na savjetovanjima i stručnim i znanstvenim skupovima.