Okrutno raspoloženje
Jordan Radičkov

Objavljena 1965. godine, ova je zbirka pripovijedaka izazvala burne reakcije među književnim kritičarima. Jedni su smatrali da je potpun promašaj jer se udaljila od tada dominantnog socrealizma, drugi su pak odmah prepoznali da je riječ o djelu koje će zauvijek promijeniti bugarsku književnost.
U pričama koje su ukotvljene u svakodnevicu sela Čerkazkija na sjeverozapadu Bugarske provlače se apsurdne i mistične teme na granici s fantastikom, groteskom i parodijom. U surovoj zbilji ljudi žive među čudnim i posve “neseoskim” stvarima, bićima i fenomenima: na nebu iznad njih mogu se vidjeti – na način kako su to kistom umjeli Marc Chagall ili Ivan Generalić – krava s ribljim repom i leteći krokodil, a seoski ambijent nastanjuje bestijarij domaćih i divljih životinja koje sasvim ravnopravno sa seljanima stvaraju događaje što se onda prepričavaju generacijama. Jednom pak od provodnih likova, lokalnom obješenjaku, nije nikakav problem sjesti u raketu i prošetati se Mjesecom te se vratiti obogaćen sasvim posebnim pogledom na svoje selo, ali mu ne uspijeva razgledati Pariz jer je ovaj, kao za inat, baš za njegova posjeta uzeo slobodan dan.
Tim svojim pomalo “šašavim” pričama Radičkov je od jednoga okrutnog sela – dvije godine prije Márqueza i njegova imaginarnog Maconda – stvorio cijeli mali svemir prožet magijskim realizmom, pretvorivši ga u elaborirani san.

Jordan Radičkov, bugarski prozaist, dramatičar, putopisac i scenarist, snažno utjecao na udaljavanje proznog izraza u bugarskoj književnosti od poetike socrealizma.
Rođen je 1929. u selu Kalimanici na sjeverozapadu Bugarske. Od početka pedesetih godina radi kao urednik u časopisima Narodna mladež, Večernje novosti i Bugarska kinematografija. Godine 1959. izlazi mu prva zbirka novela Srce kuca za narod. Sljedećih četrdesetak godina objavio je više od dvadeset zbirki novela i kratkih priča, među kojima se, uz Okrutno raspoloženje (1965), ističu Vodenjak (1967), Kozja brada (1967), Pljeva i zrno (1972) te Ljudi i svrake (1990). Autor je i četiriju romana: Neosvijetljena dvorišta (1966), Svatko i nitko (1975), Praćka (1977) i Noin kovčeg (1988). Najvažniji su mu dramski tekstovi Kaos (1967), Siječanj (1974) i Pokušaj leta (1979), koji su i danas na repertoarima bugarskih, ali i europskih kazališta. Autor je i popularnih knjiga za djecu, od kojih je neke sam ilustrirao. Napisao je i scenarij za filmove Goruće podne (1966), Privezani balon (1967) i Posljednje ljeto (1978).
Dva je puta bio nominiran za Nobelovu nagradu (1980. i 2001). Djela su mu prevedena na tridesetak jezika. Umro je 2004. u Sofiji.