Peer Gynt
Henrik Ibsen

Ovaj dramski spjev u pet činova proslavljenog norveškog dramatičara Henrika Ibsena, i jedno od remek-djela svjetske književnosti, šaljivo, ali duboko istražuje vrline, poroke i ludosti zajedničke cijelom čovječanstvu – predstavljene likom Peera Gynta – lažljivca, avanturista, romantika, sina nekada bogata i ugledna trgovca Jona Gynta, koji je pak postao pijanac te izgubio sav novac ostavivši Peera i njegovu majku u siromaštvu. Zasnovana na norveškom folkloru i Ibsenovim maštovitim izumima, drama prati lutanja glavnog junaka koji pronalazi bogatstvo i slavu – no ne i sreću – iako ga na kraju spašava ljubav.

Na početku drame, mladi farmer odlazi na vjenčanje i upoznaje Solveig, ženu koja će ga na kraju spasiti. Međutim nestašni Peer tada otima mladenku i ostavlja je u divljini. Ovu mračnu izvedbu prati niz pustolovina (koje ne utječu dobro na Peera) u mnogim zemljama. Nakon jezivih podviga, stari i ogorčeni Peer vraća se u Norvešku, pronašavši utjehu u naručju vjerne Solveig.

Peer Gynt je, kao i druge Ibsenove drame, prožet pjesničkim misticizmom i romantizmom, a u Peeru pronalazimo buntovan središnji lik u potrazi za konačnom istinom koja se uvijek čini izvan dosega. U tom smislu Peera se može promatrati kao alter-ego samog Ibsena, čija je cjeloživotna potraga za umjetničkim i moralnim dostignućima rezultirala sjajnim kasnijim predstavama na kojima i počiva njegova slava.

* * *

Veliki norveški pisac Henrik Ibsen (1828–1906) nesumnjivo je najutjecajniji europski dramatičar druge polovine XIX. stoljeća, a zapravo i čitavog razdoblja tzv. građanskog kazališta. Rođen u zabačenoj provinciji, formiran u nepovoljnim obiteljskim uvjetima, bez odgovarajućeg višeg obrazovanja, s iznimnom se energijom probijao kroz život i velikom stvaralačkom plodnošću uspijevao je svladati sve prepreke i nametnuti se u univerzalnim razmjerima kao iznimna osobnost i epohalna pojava.
Dramski spjev Peer Gynt (1867) poseban je slučaj i prava prekretnica u piščevu opusu. Kako je napisao G. B. Shaw: „Peer je svačiji junak. On na maštu djeluje isto kao što su djelovali Hamlet, Faust i Mozartov Don Juan“, a mnogi drugi su ga razložno još približavali značenju Don Quijotea ili Švejka. Dakle naša je kulturna obveza da takvo djelo imamo uvijek dostupno u knjižarama, knjižnicama i za izvedbu. Naravno da nije moguće postići uvijek istu jasnoću i gipkost izraza, te se povremeno i mi čitatelji mučimo s tek asonantnim ili nečistim rimama (posebno onima isključivo glagolskoga podrijetla), ali u ruhu živahne ritmizacije i skokovite evokacije mnogi dijelovi dramskog spjeva zadobivaju puninu odjeka. Poželjeti treba scensku provjeru, pri kojoj bi se određene hrapavosti također mogle izgladiti, a u ovim koricama dobivamo djelo koje pripada najužem vrhu svjetske književnosti, i to u novom pertinentnom čitanju.
Tonko Maroević