Pandemija nostalgije
Ivan Krastev

Pandemija nostalgije : kako koronavirus mijenja Europu

Kad su se ljudi upitali zašto u nekim europskim zemljama ima manje zaraženih i umrlih, nestala je ideja o zajedničkoj Europi. Nitko nije mario za brojenje mrtvih i  zaraženih na razini kontinenta. Nijedna vlada nije tražila europsku zdravstvenu politiku niti europeizaciju osobnih podataka povezanih s pandemijom. Tijekom ove krize, Europska unija ponekad je nalikovala na posljednja desetljeća Svetog Rimskog Carstva, kada ljudi koji su živjeli na njegovu teritoriju nisu više ni znali da su u njemu. Na mnogim mjestima u Europi ova je kriza smanjila entuzijazam građana za EU, ali je istodobno prisilila vlade da shvate koliko ovise o njoj.

Kad pandemija završi, ljudi će osjećati nostalgiju za onim minulim vremenima kad smo lako mogli letjeti gotovo svugdje na svijetu, kad su restorani bili krcati i kad je umiranje bilo tako neprirodno da smo se poslije smrti starije osobe pitali nije li umrla zbog liječničke pogreške. Ali premda bi se ljudi drage volje vratili u normalu, ustanovit će da je to nemoguće. U svijetu jučerašnjice uvijek postoji i nešto što uznemirava. Prošlost i sadašnjost razlikuju se po tome što ne možemo znati budućnost sadašnjosti, ali već smo proživjeli budućnost prošlosti. I znamo da je budućnost jučerašnjice pandemija u kojoj živimo sada.
Možemo samo nagađati hoće li dovesti do onoga što inače postižu ratovi, ali bez obzira na ono što nas čeka, možemo biti sigurni da će nakon suzbijanja virusa svijet obuzeti „pandemija nostalgije“. -  Ivan Krastev

Ne radi se samo o tome da ova pandemija donosi besmislenu smrt. Ona donosi i smrt bez dostojanstva. U svim svjedočanstvima o godinama kuge, suvremenici su smatrali da je posebno tragično što ljudi umiru bez pravog sprovoda. Ni ovaj put nije drukčije. Zbog straha od zaraze mnogi ne idu na sprovod rodbini, a on se često ni ne organizira.

* * *
Time što ga vlade proglašavaju „nevid­ljivim neprijateljem“ i za praćenje zaraze primjenjuju tehnologiju nadzora kakva se do sada koristila za otkrivanje terorista, ostavlja se dojam da je koronavirus nekakav novi terorizam. Slično tomu, zatvaranje granica između zemalja članica EU-a kao reakcija na pandemiju podsjeća na izbjegličku krizu 2015. i strah od šire­nja etničkog nacionalizma. I dok je pandemija učvrstila jaku nacionalnu državu, postoji opasnost od toga da politički čelnici ne prepoznaju posebnu vrstu nacionalizma koju je ova kriza potaknula.
* * *
U ranim fazama krize ljudi su drage vo­lje dali izvanredne ovlasti vladi, ali bit će sve manje snošljivi kad gospodarske brige zamijene one zdravstvene. To je promje­njiva narav pošasti kao što je COVID-19; zdravstvena katastrofa pretvorit će se u ekonomsku, zbog čega je nevjerojatno teško predvidjeti političke posljedice krize.

* * *

Politolog Ivan Krastev (1965.) jedan je od najistaknutijih javnih intelektualaca današnje Europe i stručnjak za istočnoeuropske demokracije. Predsjednik je Centra za liberalne strategije u Sofiji, stalni suradnik Instituta za znanosti o čovjeku u Beču te član upravnog odbora Europskog vijeća za vanjske poslove i odbora povjerenika Međunarodne krizne skupine. Od 2015. godine za međunarodno izdanje New York Timesa piše mjesečne kolumne o političkim i kulturnim pitanjima srednje i istočne Europe.
Krastev je od 2004. do 2006. godine bio izvršni direktor Međunarodne komisije za Balkan, a od 2005. do 2011. glavni urednik bugarskog izdanja časopisa Foreign policy i član Vijeća Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu.
Iz njegova bogatog stvaralačkog opusa izdvajamo naslove Što nakon Europe? (TIM press, 2019.), The Light That Failed: A Reckoning (2019., u suautorstvu sa Stephenom Holmesom) Democracy Disrupted: The Politics of Global Protest (2014.), In Mistrust We Trust: Can Democracy Survive When We Don’t Trust Our Leaders? (2013.) i Shifting Obsessions: Three Essays on the Politics of Anticorruption (2004.).