“Urizen, Razum, pao je zbog oholosti i odvojio se od Tharmasa, Luvah, Urthone, tj. svojstveni su mu bestjelesnost i pomanjkanje osjećaja te, što je najvažnije, nedostupan mu je izvor svih počinjanja Uobrazilje, podsvijest. Urizen je dakle snabdjeven osobinama koje se odvajkada pripisuju Sotoni. Samoća i bezosjećajnost; snaga uma i jednostrana sposobnost služenja apstrakcijom; zdvojnost i ljubomora prema biću sposobnome sjediniti četiri zavađena počela, ili čovjeku. To je posve isto takav zloduh, kakvome kod Mickiewicza služe “mudraci”, oni koji su ispili “kalež oholosti” na pogrebu Boga.
Odista, Swedenborg nije bezrazložno doznao tijekom svojih onostranih putovanja kako se posljednji sud zbio 1757. Ništa zato što smrtnici koji su hodali zemljom nisu o tome ništa znali. Blake je posljednji sud shvaćao kao objavljenje laži koja mora ostvariti svoju puninu prije nego bude razotkrivena, i sebi je, rođenome te iste godine, dodijelio misiju prilagođenu trenutku: bio je vitez koji je svojim perom, crnilom i kistom zadao smrtni udarac zmaju. Punina laži u njegovo je vrijeme počivala u tome da su Urizena slavili kao istinskoga Boga – i kršćanske Crkve i filozofi koji su, lišivši se Isusa, sačuvali Stvoritelja kao Velikoga urara.”
Na ovome mjestu razotkrivam svoju skrivenu namjeru pri pisanju ove knjige. U određenom je smislu ona trebala biti nastavak Zasužnjenoga uma. Dvije pojave neraskidivo povezane s dvadesetim stoljećem, komunizam i nacionalsocijalizam, nastali su iz duha devetnaestostoljetne znanosti, izopačene i preobražene u pseudoevanđelje za široke mase. Zemlja Ulro kao mjesto boravka malobrojnih izabranih umova oko, recimo, 1800. godine, pokazala je svoje zloguke posljedice, omogućivši svima pristup “svjetonazoru” – čuveno očitovanje čega predstavljaju vrludanja ruske inteligencije u Bjesovima i drugim djelima Dostojevskoga. Ako sam se u Zasužnjenome umu bavio posljedicama, onda je moja nakana u Zemlji Ulro bila vratiti se uzrocima. Kako bih prokleo znanost? Ne, nikako. Kao što nam ni onečišćenje prirodnoga okoliša ne daje za pravo da anatemiziramo tehniku.
O djelu Czesława Miłosza (1911-2004) ispisane su stotine i stotine stranica, o njegovu pjesništvu i esejistici objavljeno je nekoliko desetina doktorata i znanstvenih članaka, a privatni mu je život bio tema mnogih tabloidnih i inih pisanija, pa čak i nekolicine dokumentarnih filmova. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980. godine zadužio je ne samo svoju domovinu, Poljsku, nego i svijet, svojim likom i djelom neslomljivog intelektualca, angažiranog pojedinca, ali i pjesnika, čovjeka koji je duboko promišljao sebe i svijet koji ga je okruživao. Valja izdvojiti knjigu eseja Zasužnjeni um (Zniewolony umysł,1953), autobiografsku zbirku eseja Rodbinska Europa (Rodzinna Europa, 1959), vrhunsku zbirku tekstova Zemlja Ulro (Ziemia Ulro, 1977), pjesničke zbirke Spas (Ocalenie, 1945), Gdje sunce izlazi i kuda zalazi (Gdzie wschodzi słońce i kędy zapada, 1974), Svjedočanstvo poezije (Świadectwo poezji, 1983), romane Osvajanje vlasti (Zdobycie władzy, 1955) i U dolini rijeke Isse (Dolina Issy, 1955).
