Noć bez sna
Zdravko Malić

Hoću da ovaj dnevnik svjedoči očaj, vrijeme smrti, povijesni trenutak Velike Gluposti, te balkanske krvoločne zvijeri, našeg domaćeg Levijatana.

* * *

Dođe li ovaj moj dnevnik u ruke neznanih mi čitalaca, jednoč sutra, htio bih da zastanu nad njegovim stranama s mišlju: Dogodilo se, ne ponovilo se! Zaboravite nas, to vam je najpametnije. Naš je život upropastila gola sila i tupa glupost. Naš narod stenje pod Nacijom. Naš rad obezvređuje Velika Politika sitnih duša. Ovdje puše zagušljiva jugovina kao u vrijeme kuge. Mi smo opsjednuti. Mi jedan drugog držimo na nišanu i jedan drugome ne damo mrdnuti. Mi jedan drugoga ne skidamo s oka i ne vidimo širokoga svijeta. Mi smo stiješnjeni sobom kao u grobu, kao u masovnoj grobnici. Nama se Jama ponavlja u svakom pokoljenju do dva-tri puta. Još su živi oni među nama koji su jednoč utekli ispod noža i sada ih ponovno podvode pod nož. Nama klanja nikad dosta.

* * *

Dnevniče, bojiš li se nailazećeg dana? Nemoj se plašiti, nas smo dvojica.

* * *

Moram te malo razdrmati, dnevniče. Prizemniti. Popeo si mi se na neku gornju prečku merdevina i ne znaš sići. E nećemo tako! Budi i ti malo dolje, u blatu, gdje jesam. Kažeš da nećeš-ne možeš? A kako ja mogu premda neću? Kažeš da je bolje tako kako jest: ti gore, a ja dolje. Kažeš: ravnoteže radi. Kažeš: “Kada bi ti bio gore, ja bih bio dolje.” Možda imaš pravo. Možda tako treba biti. Ne znam.

* * *

Dnevniče, starimo, ti znaš da se ja ne volim žaliti. Ali, ipak… teško mi je. Sve mi je otišlo naopako. Nemam s kime progovoriti ljudske riječi. Izmišljam sugovornika u predsnu i u trenucima buđenja. Psihijatrija sigurno poznaje taj bolesnički postupak. To omamljivanje bez droge. Samoću je teško izdržati.

* * *

I kao obično na kraju redoslijedne bilježnice dnevnika iskrsne pitanje: čemu? Da mi se prsti ne ukoče. Da mi ne prestane vriti jezični kotlić. Da se još neko vrijeme uzgrijem uz tu juhu od riječi, izričaja, rečenica. Da ne zanijemim sasvim, da se ne ponijemčim. Da govorim, makar nikome, u prazno nebo. Da govorim dok ne zagroborim.