Doba kontrarevolucije
Dragan Markovina

Knjiga historičara Dragana Markovine sadrži tekstove objavljene (u razdoblju od svibnja 2015. do veljače 2017. godine) na portalima i u novinama, a velikim dijelom i izvorno napisane za ovu knjigu. Autor u uvodu napominje da je na ideju o pisanju knjige došao 2013. godine, motiviran „u prvom redu činjenicom da su se na čitavom jugoslavenskom prostoru konačno dovršavali procesi dubinskog preobražaja društva u reakcionarnom smjeru, započeti još početkom devedesetih godina“, da su se u međuvremenu svi ti raniji „nagovještaji obistinili“, te da tekstovi u knjizi „zorno svjedoče o dobu kontrarevolucije u kojem egzistiraju postjugoslavenska društva i države“.

Knjiga ima šest poglavlja. Prvo sadrži i tekstove: „Druga kulturna revolucija“ i „Zajednički revizionistički narativ na postjugoslavenskom prostoru“. Najviše tekstova ima drugo poglavlje, naslovljeno: „Hrvatska bez ljevice: izmedu ekstremne desnice i ekstremnog centra“, a u njemu su tekstovi posloženi u dvije cjeline: „Kronologija kontrarevolucije“ i „Lažna normalizacija Plenkovićevog doba“. Treće poglavlje, naslovljeno „Parcelizirana stvarnost Bosne i Hercegovine“, sadrži dvije cjeline: „Mostarska kriza“ i „Nastavak nacionalizma drugim sredstvima“. Četvrto poglavlje, pod naslovom „Srbija izmedu retuširanja vlastite prošlosti i Beograda na vodi“, sadrži među ostalim i tekst „Što povezuje uklanjanje spomenika Dimitriju Tucoviću u Beogradu, zahtjev za uklanjanje Titovog trga u Zagrebu i ulazak Vučićeve stranke u Europsku pučku stranku“. Peto poglavlje, naslovljeno „Razgovori o bijedi postjugoslavenskih društava“, sadrži pet autorovih intervjua („Pamćenje je neprijatelj svih vrsta mitologizacija“, „Jugoslavenstvo danas“, „Ljevica ima svoju šansu“, „Samo se Srbi i Hrvati odriču svoje historijske pobjede“…)
U posljednjem poglavlju autor se bavi „Odgovornošću ljevice“.       

Nadahnuti predgovor knjizi (naslovljen: „Čovjek s čekićem u nacionalnom spomen-parku“) napisao je Viktor Ivančić. Evo samo nekoliko njegovih citata:  
„ Kada nacionalizam postane način života i kada je društvo ustrojeno na matrici kolektivnog vjerništva, svaka iole ozbiljnija kritička riječ stječe aromu nepodnošljive blasfemije. Slobodniji duhovi, neskloni mentalnoj disciplini, brzo uviđaju da čak i lakonski isporučene kritike političke, društvene i kulturne zbilje u recepciji gube racionalnu osnovu i poprimaju dimenziju svetogrđa, a takozvani javni prostor ukazuje se kao opasan teritorij, kao mitsko polje gdje se zbog pogrešnoga koraka lako gubi glava…Nije, dakle, riječ tek o fizionomiji nevjerništva, o autorskoj konstituciji neposlušnoga intelektualnog subjekta, nego prije svega o konstituciji društva u kojem on živi. Hrvatska je danas, s nacionalizmom kao službenom religijom, utemeljena na impresivnoj kolekciji tempiranih mitova u koje su svi obavezni slijepo vjerovati. Tabui niču na sve strane, građanstvo ih, premećući krunice po rukama, zaobilazi hodajući na prstima, najčešće u pratnji ovlaštenih vodiča, a oko najsvetijih narativa nema i ne može biti rasprave. Tu je kult hrvatske nacije, tamo je kult hrvatske države, ondje je kult Domovinskog rata, u ponudi imamo i kult hrvatskih kultova…U takvom ambijentu Dragan Markovina, neposlušni intelektualni subjekt, izabire jedini častan izlaz za pripadnike marginalne skupine onih što su odlučili  kritički djelovati na način da misle svojom glavom, te nastupa kao blasfemičar od formata… Dok čita njegove knjige – uključujući i ovu koju držite u rukama – čovjek neopterećen okolnom grajom može steći utisak da autor s ovećim čekićem u rukama ulazi u nacionalni spomen-park i pravilno odmjerenom silinom udara po statuama važećih svetinja, birajući one koje su iznutra pouzdano šuplje, dakle sve do jedne…“