Dublin Noir
Ken Bruen (prir.)

Isprva je stvar bila jednostavna — dublinski su pisci trebali pisati o svojem gradu… Ali onda smo okrenuli koncept naglavce, kako noiru i priliči. Naime, Irci su opčinjeni time kako ih svijet doživljava pa smo pomislili da bi bilo zanimljivo vidjeti kako se ovaj grad doimlje izvana. Osim nas šačice domaćih, pozovimo, dak­le, i ponajbolje među današnjim piscima kriminalističke književnosti u Americi, Velikoj Britaniji, Europi i Kanadi — pozovimo uspješne, pozovimo novajlije, kao i one koji nisu ni jedno ni drugo. Znali smo da ćemo dobiti mnogo Yeatsa i Uliksa, ali što još…?
Izazov koji smo postavili pred pozvane pisce bio je jednostavan: pokažite nam svoj Dublin i neka bude noir.
Turisti koji dolaze na odmor u Irsku u pravilu krenu od Dublina i u konačnici uvijek nekako završe u Temp­le Baru, irskoj inačici Times Squarea — na kojem ne manjka ni bijede, ni droge, ni beskućnika ni psihotičnih lutalica. Prije dvije godine legendarni direktor Dublinskoga umjetničkog festivala Pat Boran pozvao me je na književnu večer u Temple Bar. Tijekom mojeg nastupa neka žena iznenada umre. Moj već postojeći noir status time je bio dodatno učvršćen, ali ja sam poslije morao dvaput razmisliti hoću li se onamo ikad vratiti. Naravno, Temple Bar se pojavljuje u mnogim pričama, i jasno je da pisci osjećaju te noir vibracije. Turistička zajednica grada Dublina, kojoj nisam drag ni u najboljim okolnostima, odgovorila je raspisivanjem nagrade za moju glavu. Doživljavam to, barem tako mislim, kao kompliment.
Navodno irsko gospodarsko čudo — »Keltski tigar« — katapultirao je Dublin na svjetsku pozornicu iako se ovdje grad ne promatra baš kroz ružičaste naočale. Crni irski humor zrači iz svih priča, kao da su pisci nagonski znali: ako želiš nešto učiniti na dublinski način, onda želiš da to bude smiješno kao grijeh i mračno kao osmijeh na Joyceovu licu kad je saznao da je na popisu zabranjenih knjiga. Biti Irac znači plesati na Titanicu; smijeh uistinu jest najbolja osveta, to je naš način da poravnamo račune.
Nećete ovdje naći mnogo irskih vilenjaka ili tradicijskih bubnjeva, bodhrana — i nitko neće podići uvis svoj zeleni šešir u znak pozdrava. »Miran čovjek« je postao mračan, i još kako. Ako ništa drugo, ova će zbirka zabiti zadnji čavao u lijes irske karikature prodavača verbalne magle i slatkorječivih baljezgarija. U danima britanske okupacije biti izvan Dublina značilo je biti izvan civilizacijskog kruga. Ova je zbirka toliko daleko od toga perimetra da granicu ne možete ni vidjeti.
Slično irskoj logici u njezinu najuvrnutijem obliku, u ovoj knjižici naći ćete priču koja se seli iz Budimpeš­te u Dublin, a napisao ju je Teksašanin. U drugoj priči Ray Banks iz Manchestera u Engleskoj predstavlja viziju Dubl­ina podjednako strastveno kao i bilo koji Kelt. Jedan od najslasnijih trenutaka u cijeloj zbirci nastupa kada fatalna žena u priči Petera Spiegelmana svojem sugovorniku kaže: — Ponašaš se vrlo irski za jednoga newyorškog Židova, Jimmy — lijepo ćeš se uklopiti u Dublin. — Jedino na što možete računati u svakoj priči u ovoj knjizi jest iskrivljeni pogled na to nestabilno i nepredvidljivo mjesto...