O starome dubrovačkom govoru nazbilj
Ivana Lovrić Jović

Pitanje hrvatskoga ili narodnoga jezika koji se govorio u Dubrovniku iznimno je složeno. O njegovoj su se dijalekatskoj podlozi izmjenjivala različita mišljenja. Rešetar je nastojao dokazati da je narodni govor Dubrovnika od samih začetaka ijekavska štokavština, a da je sloj ikavske čakavštine u stihovima dubrovačkih pjesnika 16. i 17. stoljeća ishod njihova književnojezičnoga nastojanja i ugledanja na čakavsku poeziju suvremenika. Drugoga je mišljenja M. Kušar koji se kao filolog i domoljub prvi trudio dokazati da je Dubrovnik pripadao čakavskomu području. Slično mišljenje u novije vrijeme dolazi od Ch. Van den Berka koji različite odraze glasa jat označuje kao frapantnu raznovrsnost i nestalnost. U ovome se radu priklanjamo Moguševu polazištu prema kojemu je odraz jata u gramatičkome morfemu najvažnijim pokazateljem pripadnosti sustavu, iz čega je zaključeno da je dubrovački jezik 16. stoljeća (i)jekavski.

Provedena analiza objedinjuje jezične značajke koje dubrovački govor 18. stoljeća određuju kao posebni zapadnoštokavski i jekavski govor, koji je, stoga, tek danas, dio ijekavskoga novoštokavskog dijalekta (obično zvanog istočnohercegovačkim), jer je do danas primio niz njegovih značajka.

No, s konačnim stavovima o jeziku frančezarija valja krenuti otpočetka, jer svaka od istraženih jezičnih razina zaslužuje poseban osvrt. Ovo je knjiga o dubrovačkome govoru iz 18. stoljeća, opisanomu u svakome jezičnom sloju - za potrebe znanosti, ali i na radost njegovih današnjih govornika kojima i autorica pripada.