Zbogom svemu tom glasovitog engleskog pjesnika i romanopisca Roberta Gravesa (1895.-1985.), autora povijesnog romana Ja, Klaudije i studije Grčki mitovi, suptilna je memoarska proza o iskustvu Prvog svjetskog rata kojom se pisac zauvijek oprašta od Engleske i društva u kojem je odrastao. Knjigu koja nije poštedjela nikoga, a koja je na mahove intimnija od Hemingwayevog Zbogom oružje i srčanija od Remarqueovog Na zapadu ništa novo, Graves je objavio u svojoj trideset i trećoj godini i nikada se poslije toga više nije vratio autobiografskom žanru.
*
„Nama povratnicima s ratišta Engleska se doimala čudno. Nismo mogli shvatiti ratno ludilo koje je zahvatilo sve odreda, svi su željeli imati tobožnji vojni imidž. Civili su pričali nekim stranim jezikom; bio je to jezik tiska. Shvatio sam da se s mojim roditeljima ne može ozbiljno razgovarati.“
„Istovremeno najkorisniji i najopasniji dar kojim me je očeva strana obitelji zadužila – i to je vjerojatno više zasluga Cheyneja nego Gravesovih – jest sposobnost da se prerušim u džentlmena kada imam posla sa službenicima, pogotovo u slučajevima kada treba izboriti neku pogodnost od javnih institucija koje ih vrlo nevoljko daju. Što god da sam odjenuo – treba imati na umu da ono što ja nosim džentlmen najvjerojatnije ne bi odjenuo, a opet se ne doimam feminizirano niti nalikujem umjetniku, dok su moj akcent i geste besprijekorni – doživjet će me kao, u najmanju ruku, nasljednika nekog vojvodstva čija apsolutna utemeljenost u vlastitom položaju opravdava svaku ekscentričnost. Tako ispadam, i to je zaista paradoks, većim džentlmenom čak i od svog starijeg brata koji je proveo niz godina kao konzularni predstavnik na Bliskom istoku. Njegova garderoba je gotovo suviše džentlmenska, a on sam si ne može dozvoliti pseudovojvodsku povlasticu da ima poznanike na lošem glasu te da svugdje i uvijek govori što misli. O džentlmenstvu: četrnaest godina moga školovanja za džentlmena zaista sam krvavo platio pa osjećam da imam pravo, s vremena na vrijeme, barem nekako uzvratiti udarac.“
„Dopisivanje s Nancy započeo sam zbog nekih mojih dječjih stihova koje je ona željela ilustrirati. Vrlo brzo sam se u nju zaljubio. U listopadu 1917., prije mog sljedećeg odlaska, posjetio sam je na farmi u Huntingdonshireu gdje je radila – bila je sama s farmerima, zemljoradnicima i ranjenim vojnicima koji su bili poslani na obrađivanje zemlje – i pomagao joj provlačiti blitvu kroz sjekač. Nakon toga su naša pisma postala mnogo intimnija. Upozorila me je da je ona feministica i neka pazim što govorim o ženama; ponašanje huntingdonških farmera prema njihovim ženama i kćerima držalo ju je u stalnom bijesu. Zapravo me je Nancyno grubo sažimanje kršćanske religije: „Bog je čovjek i zato je sve to trulo“, na neki način rasteretilo.
(...) Nancy i ja vjenčali smo se u siječnju 1918. u Crkvi Sv. Jamesa na Piccadillyju. Njoj je bilo tek osamnaest, a meni dvadeset i dvije. George Mallory bio nam je kum. Nancy je tog jutra prvi puta pročitala bračne zavjete koji su je tako zgrozili da je skoro odbila nastaviti s vjenčanjem, iako sam uredio da se ceremonija prilagodi i maksimalno skrati. Još jedna karikaturalna scena na koju se treba osvrnuti: koračam crvenim tepihom, a Nancy me dočekuje u plavoj, svilenoj vjenčanici, dozlaboga bijesna; klupe s obje strane crkve su pune rodbine, tetke brišu suze maramicama, dječački zbor je izvan tonaliteta, Nancy makinalno mumlja odgovore, dok ih ja izvikujem kao na vježbalištu. Zatim prijem. U toj fazi rata šećer se nije mogao nigdje dobiti osim na točkice. Za trokatnu ženidbenu tortu Nicholsonovi su mjesec dana štedjeli svoje kartice za maslac i šećer kako bi ona imala autentičan okus. Uz to je i šampanjac bio tražena roba pa su se gosti nagruvali oko tuceta boca na stolu. Nancy je rekla: „E pa i ja ću iz ovoga vjenčanja izvući neku korist, ma koliko me to stajalo“ te je zgrabila jednu bocu. Nakon tri ili četiri čaše, otišla je presvući se u svoju odoru dobrovoljne zemljoradnice – hlače i košulju. Moja majka, koja je potpuno uživala u ceremonijama, zaustavila je svog susjeda, esejista E. V. Lucasa i zavapila: „Ajme meni, da barem nije to učinila!“ Od nelagode naše prve bračne noći (Nancy je bila djevica i ja djevac) donekle nas je spasila zračna uzbuna: bombe koje je ispuštao cepelin padale su nedaleko hotela uz zaglušnu buku.“
