Zagreb, osamdesete...
Goran Pavelić Pipo

Fotografije

,

Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije {Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena. Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina. (...) Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-llić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičević, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je tada radilo Polet (...) Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga (...) Znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru (...) Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987., kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada. Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga&onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata. (...) Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastiti gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.