Prazne tvornice
Ljiljana Filipović

Zamislite da ulazite u zamuknuo radni prostor. U učionicu u koju više nitko neće ući, u praznu redakciju, napuštenu knjižaru, kinodvoranu koja nikoga ne zanima, salon namještaja koji svojom predstavom ispunjava tek glumačka družina, u prazan prostor stvaranja. Gillesu Deleuzeu i Felixu Guattariju nesvjesno je tvornica (1972., str. 31). Prazne tvornice poigravaju se pitanjem: A što ako su tvorničke hale ispražnjene? Ako ne postoji nesvjesno na koje bismo se oslonili da amnestira naše simptome? Što ako smo ga se zasitili i uništili poput tvornice Nade Dimić u političko-gospodarskoj tranziciji, s radnicima na cesti jer je rad koji je jamčio sigurnost nestao? Koliko je mehanizam pojmova, koji su spravljeni da bi se njime lakše kretalo u civilizacijskom cirkusu, naša sudbina? No, i prazan prostor kao i sjećanja brzo se puni. Postoji mogućnost selekcije. Ali i nevoljkost da je se odabere...