Vatikanski podrum i; Zemaljska hrana
André Gide

Andre Gide, francuski pripovjedač, dobitnik Nobelove nagrade 1947., živio je i djelovao u jednom od najburnijih razdoblja moderne povijesti koje karakteriziraju prevrati i prevrednovanja na svim razinama ljudske djelatnosti. On se upušta u kritičko razotkrivanje problematičnih mjesta suvremenog svijeta zadržavajući pritom za sebe čvrstu poziciju izrazitog individualista. Tako se u romanu "Vatikanski podrumi" burleskno igra dogmama Katoličke crkve i društvenim zakonima, a u "Zemaljskoj hrani" - zanosnoj proznoj poemi - podiže spomenik estetskim užicima, životu, slobodi i individualnom izboru.

Sadržajno, Zemaljska hrana knjiga je čistoga, neobuzdanog bijega od svega knjiškoga, u potrazi za životom u čistom obliku.Gideov se junak očito uči na nesretnom Rimbaudovu primjeru da smisao bijega nije konkretan niti se nalazi igdje izvan žara trošenja života u apsolutnosti nagona. To ponovno otkriće konkretnog svijeta nasuprot Pjesmi proizlazi iz bitno hedonističkog odnosa prema njemu. Da bi užitak bio veći, junak se trapi oskudicom, spreman patiti kad bi mogao naći razlog za patnju, ide ususret surovosti doticaja s izvornim svijetom. U "Zemaljskoj hrani", tom svojevrsnom "azodgojnom romanu" Gide je ugradio i mnogo od svog oduševljenja psihološkom i filozofskom neprevidivošću života junaka F. M. Dostojevskog. Ipak, unatoč svim Gideovim naporima, estetizam na kraju prevaže; život je i sam umjetničko djelo. Uza svu razliku izmđu dvije knjige, zamjetit ćemo vezu između "Zemaljske hrane", kao stanovitog projekta nade i "Vatikanskih podruma" kao negacije i ironizacije te nade. Tako Alain Goulet kaže: "Može se još opaziti da je cijela sotija samo parodija "Kola lijepih dokaza Božje opstojanosti" i da "Zemaljska hrana" neprestano traži lik Boga prekopanteističke askeze, "Vatikanski podrumi" pokazuju ispraznost svake askeze i laž potrage za Bogom, pa bio on posvuda. U ovoj knjizi, "posvuda" se doista preokreće u "nigdje". Lirizam se preobrazio u igru marioneta, doista parodičnu igru..." (iz pogovora Zvonimira Mrkonjića)